Kako misliš veljača je

„Kako misliš veljača je,“ pitala sam ga dok su mi se u kosu zapetljavala zrna strane pješčane plaže. Vjetar je pokušavao biti domaćin i prenijeti me preko svijeta u podsjećanje na dom, ali prvi mi put to nije trebalo. Dom je bio u njegovom zagrljaju. Sunce je pržilo moju kožu, a veljača je bila pod svojim najljepšim maskama do sad.

„Kako misliš veljača je,“ pitala sam ga dok sam nazdravljala ljetu odjednom gurnutom u mom pravcu da se sudarim s njim kao autićem u drugi autić u lunaparku. Imali smo vremena do zauvijek, rasipali se njime kao srećom za Božić. Bilo je sve strano, ali prvi put mi to nije bilo važno. Poznat je bio njegov zagrljaj. Ljubili smo se dugo pod zvjezdanim nebom i veljača je bila najposebnija do sad.

Danas je točno godina dana otkako sam rekla „da“ na njegovu ponudu za beskonačnost. Noćas smo u pet ujutro hodali zagrebačkim ulicama s torbama u rukama. Jedva sam u mraku zaobišla pregaženog goluba na cesti. Neki su se pijani klinci vraćali kućama i predugo pokušavali otključati kapije. Nismo znali upaliti grijanje u stanu i smijali smo se uputama za paljenje bojlera. Spavali smo priljepljeni jedno za drugo. „Sjećaš se gdje smo bili prošle godine,“ pitao me. Prisjećali smo se dok nismo zaspali.

Jutros pijemo pravu,domaću tursku kavu. Moje su oči iste boje kao njegov duks. Iste su boje siva zagrebačka dobrodošlica i moj nemar prema njoj. Isto je dvadeset i osmi drugog kao i prošle godine, ali druga je veljača i drugi je svijet. Budimo se u isto vrijeme i jedno pored drugog. „Kako misliš veljača je,“ pitam, a znam... Iste su boje jutros nedjelja i sreća jer isti smo mi i ista je ljubav.