Broj ispisan na kuhači

Znaš onu osobu koja dođe u tvoj život neočekivano? I misliš u tom trenutku da je ne želiš i da je ne zaslužuješ i da je voljeti ne možeš, ali ona ostane. Prođeš pokraj nje kao pored uvelih ljubičica i ne pomišljaš da zastaneš. Ne čuješ joj glas kao da je pretiha glazba usred bučne gužve u prometu.

Ta osoba čeka pored vrata, prekriženih ruku i s osmijehom, dok ti srljaš uokolo. Čeka da shvatiš da tamo iza nema ništa i da možeš sjesti s njom. Ostavi ti čak ono mjesto s kojeg možeš vidjeti ulicu, jer zna da te zanimaju prolaznici i da o njima izmišljaš priče. Počinješ vidjeti taj osmijeh i na svom potiljku osjećaš pogled koji te mami da se predaš. Zaboraviš tada sumnju i strah.

Ima jedan restoran u nekoj sporednoj uličici u Zagrebu gdje smo R. i ja odlučili ručati prošli utorak. Ja sam ušla prva i pohitala prema zadnjem stolu u kutu, a on je zastao pored vrata. Okretala sam se, ne paše mi zvučnik, smeta mi prolaz, ne sviđa mi se stolica, a on je samo čekao. Na kraju smo se vratili za taj stol pored vrata i na njemu smo pronašli naš broj. Samo tako, odjednom, niotkuda, ni po kakvom redu stajao je tu ispisan na kuhači.

Stol je odabrao nas. Čekao je pored vrata, prekriženih ruku i s osmijehom da shvatimo da tamo iza nema ništa i da možemo sjesti s njim. Taj je ručak bio predivan, miran i nasmijan, a umalo smo završili ispod zvučnika u kutu.

Polako zato. Osvrni se oko sebe. Jer i ljudi su kao stolovi u restoranu u sporednoj uličici. Netko čeka da shvatiš da će ti s njim biti lijepo. Dijelit ćete kolač i slučajno se dodirnuti nogama. I smijat ćete se. Glazba će biti dovoljno glasna, sunce vas neće zaslijepiti. Samo gledajte i pronaći ćete svoj broj. Možda će biti skriven između posuda i neugodnih iskustava, ali jedno je nepobitno. Kad sve to sklonite, ostajete samo vas dvoje. Počinjete novu priču ispisanu vlastitim rukopisom.

Kad ugledaš taj osmijeh i na svom potiljku osjetiš onaj pogled, prepusti se. Zaboravi sumnju i strah. Pusti da budeš odabran.