Odlazim, frajeru. Spakirala sam kofere i poredala ih pred vrata. Moram ti samo reći još par stvari. Počet ću s klišejskim izlizanim frazama. Ti si super i bilo nam je divno. Ti si sve što bi jedna žena mogla poželjeti. Ti si jako voljiv i privlačan i snažan. Ali ja ipak odlazim, frajeru. I nije do tebe, nego do mene u potpunosti.
To je tako. Ta tko bi tebe normalan ostavio. Ti imaš sve, nudiš sve i tako si sređen. Ali eto, ja te ostavljam. Odlazim, ljubavi. Nije zato što te više ne volim, ne. Nije ni zato što je nestalo žara. Nego je zato što ja nisam normalna. Možda te sad volim više nego što sam te voljela svih ovih pet godina zajedno. Možda je žar između nas tek počeo plamsati. Ali moram otići. Ti znaš da postoji on. Tamo dolje. Sjeban i razvaljen, ali moj. Bio je moj i ja sam bila njegova i onda kad sam došla k tebi. Sjećaš se, pa smijao si mi se punim grlom kad sam plakala jer mi je tjelesno na faksu ponedjeljkom i mislila sam da ga ne smijem propuštati, pa da ću s njim dolje moći biti samo dva dana. Rugao si mi se što kišem jer sam alergična na tvoj proljetni parfem. Govorio si mi da sam slaba zato što ne mogu podnijeti hladnoću. „Glupača,“ mislio si i smijao mi se, balavoj i smotanoj dok sam se gubila po tebi. Izvodio trikove da ostanem s njim i u ponedjeljak. Ostavljao tablete pod jastukom da smirim alergiju. Kupovao kape, šalove i tajice da izliječim reumu. Namjerno si mi podapinjao kad bih htjela što prije pobjeći od tebe, samo da se još malo vratim. Da me poškaklješ ispod rebara i ja da vrisnem da si debil i da me pustiš. Mislila sam da te nikad neću zavoljeti. Tako si mi uvijek bio velik, kao što su dječacima velika tatina odijela. Tako si mi uvijek bio hladan, kao što su hladne ruke kad ih propuše bura. Sad napokon odlazim, ljubavi. I voljela bih reći da me to ne boli, ali ne mogu. Pečeš me oko srca onako kako peku samo oni koji u srcu žive.
Hvala ti na Čokoladnom naselju, Štritofovoj, Kikićevoj, Ozaljskoj. Hvala ti na Ivana Lučića 3, na Boogaloou, O2, menzama i Ska. Hvala ti na Sljemenu, Jarunu, Bundeku i Maksimiru. Hvala ti na Cvjetnom trgu. Na sedamnaestici, petici i devetki. Na Zrinjevcu, Gornjem gradu i Tomislavcu. Neka ostanu kod tebe, ja ću ponijeti samo fotografije. Posjećivat ću ih vikendima, par puta godišnje. Čuvaj mi ljude koji s tobom ostaju. Pričajte o meni, makar malo žugajte na mene, da mi se zaštuca tu i tamo. Čuvaj mi knjigu koju ti ostavljam na policama. Hvala ti što si je prihvatio i zavolio kao svoju. Podijeli je svima koji te na mene podsjećaju.
Hvala ti za ovih pet godina. Znam da ti sad idem na živce, jer se praviš da si kul i da te nije briga. „Idi bona više, šta ćeš mi,“ govoriš i okrećeš se tamo nekim drugim ženama. Onima što hodaju sa savršenim frizurama, uređenim noktima i precizno namazanim očima. Ljubiš ih po vratu i mene sklanjaš rukom kao dim. Ja sam tebi seljanka, provincijalka, prostakuša. Znam da jesam i znam da si me upravo zato i volio. Jer sam bila tvoja seljanka, tvoja provincijalka i tvoja prostakuša. Hvala ti zato što si me prihvaćao i poštovao svu moju ljubav prema njemu, kao što sam ja poštovala tvoju ljubav prema njima. Hvala ti što si, kad si sa svim tim šmizlama plesao, nama čuvao zadnji ples. Onaj u mrkloj tami noći. Onaj u najplaviju zoru.
Odlazim, prijatelju. Teško da će ikada više biti isto. Nećeš moći biti moj bivši, prestara sam ja za bivše, oni postoje samo u srednjoj školi. Kad srce dođe do faze kada više ne odrasta, ljude koje zavoli voli cijeli život. Neće biti isto, ali ćeš uvijek biti moj prijatelj. Velika duša u svojoj ogromnosti kojoj ipak nisam dorasla. Pisat ću ti dok dišem, jer te ne mogu zatvoriti u kutiju uspomena i baciti u zaborav. A ti me čitaj i kupuj svojom uglađenošću, onako kako si me kupovao godinama.
Nema plakanja. Barem ne naglas. Ako ti i jest malo žao, sutra neka sunce zađe onako posebno narančasto. Naši rastanci nikada nisu bili tužni. Ti si uvijek bio zauzet drugima, ja sam uvijek mislila na njega. Ali zato nam je veza bila snažna. Ne onako plačkava kao meksičke sapunice, nego stasita i ponosna kao himna. Poštovali smo se. I voljeli smo se. Ako ti i jest malo žao što ti i ja sada prestajemo, nemoj zaplakati. To nije u našem stilu.
Samo ti ključ neću vratiti. Uzet ću si za pravo da stoji na mom privjesku, ako se nekad poželim tvog mirisa. Doći ću sebično, uz pretpostavku da ću od svih uvijek biti barem malo posebnija. Malo jače voljena. Malo drukčije tvoja. Ona koja će uvijek imati zadnji ples.
Odlazim, frajeru, ljubavi, prijatelju. Odlazim, Zagrebe. Daj, ajde. Što bi rekli Prljavci - ne budi k'o djevojka.
Add comment
Comments