Bolje pedera s Avenije nego curu s Đikovine

Već sam vam pričala o tome gdje živim. Znaš ono, prekoputa groblja i to. Ne znam samo jesam li ikada spomenula da do mene moraš hodati uzastranu pod pravim kutom, toliko da skoro trepavicama pete dodirneš. Recimo kad se vraćaš iz grada u dva popodne, počnu ti se svakakve prikaze priviđati, a ne govorimo o klasičnim prikazama s Đikovine za koje svi znamo da ih ima, nego o nekim vanzemaljskim čudima ultraljubičastog svjetla. Ta uzbrdica nam je dala svašta. Dobre noge i guzice, trening besplatan i najljepša dvorišta u svemiru. Znali su tako reći dok sam bila curetak, da 'prostite, „Bolje pedera s Avenije, nego curu s Đikovine,“ jer je tu curu trebalo i otpratit kući, a ako si živio u Centru 2 ili ne daj Bože na Bijelom Brijegu, pola izlaska bi ti prošlo u hodanju od njene kuće do svoje. Ali eto, momci su nas Đikovčanke ipak pratili uvijek uredno, a i mi smo njima onda dale, ako ništa, najbolju motivaciju za polaganje vozačkog.

Jutros sam se probudila prije alarma, kako to uvijek biva na važne datume. Tatin je rođendan, poslala sam mu poruku. Danas se udajem, poslala sam si misao. Mačak me slijedio po kući dok sam se spremala i gledao, sve u neshvaćanju šta se to događa, zašto ta bijela haljina i kamo ću to toliko žurno pa se s njim nisam stigla proigrati. Sama se šminkam, sama uvijam kosu i razmišljam. Svi su nas pitali zašto se ovamo vraćamo. Šta ćemo u zemlji gdje zgarišta kafića u kojima si ostavljao pola srednjoškolskih dana ostavljaju mukli osjećaj u želucu. Šta ćemo na suhoj pržini neplodnoj za promjene, za maštanje. Što ćemo se parkirati baš u tu golu i hladnu garažu, praznu obećanjima za novu djecu i vlažnu od plača za onim što je moglo biti, a nije. Uvijam pramenove i razmišljam o tome. Danas ćemo potpisati da smo jedno drugome zauvijek. I, osim toga, ne znamo apsolutno ništa više. Ni kako čistiti izgorene zidove, ni kako mesti pržinu ni čime osvježiti sve ovo u što, sad već nekako stidljivo, vjerujemo.

Život je ovdje uzbrdica, znam. Ona na kojoj se skoro onesvijestiš i odustaneš, jer u neka doba misliš da ne možeš dalje. Jedino rješenje za to jest pronaći nekoga tko će te pratiti kući. Držati za ruku poslije izlaska i dovesti do vrata, pa onda hodati natrag i poslati poruku kad stigne.

Ovaj dan zato neka ostane dan kad sam tati za rođendan poklonila zeta. Kako bezobrazno od mene, pomislit ćete, ali nema veze, jer da vam pričam kolikog sam mu prijatelja dovela, ne biste mi vjerovali. Ovaj dan neka miriše na grožđe i smilje, margarete i ruže. Na smijeh u Parku Nobelovaca, jednu curu koja nam je iz crvenog auta vikala „Sretno!“, a ja je, ćorava, nisam prepoznala. Neka ljubav potekne u beskraj kao što pogled protječe preko ovog, kao nigdje, plavog neba. A mi ćemo već lako. Dokazati svima da se i na strmini može. Pjevati Utopiju od Zostera sve s rukama u zraku. Jer ljubav uspijeva u srcima, a ne na zemlji. Stisni tu ruku što te čuva da ne padneš i stegni to srce što hoće da kuca udvoje. Neka svi pitaju zašto, vi im samo recite ZATO. Znaš već. „Utopija je tamo đe te vodim ja.“

„Bolje pedera s Avenije, nego curu s Đikovine,“ govorili su mi kao curetku. Haj' ti. Evo smo se počele udavat'.