Sat je zazvonio u 6.30 a oko mi je uhvatilo napokon komad vedrog neba. Nije mi se više spavalo, iako mogla sam, jer zašto bih, kad je rujan i sunce je kao da je travanj. Od iste su majke ta dva, ali griju tako različito. Jedan najavljuje ljeto, a drugi se od njega oprašta.
Sat je zazvonio u 6.30 i poskočila sam. Pod ovim nebom malo se spava, jer šarano je oblacima tako da ispod njega ljubiš do zore i upijaš mladost ostavljenu na obali. Požurila sam vodom po obrazima da mi se u nosnicama što prije pomiješaju mirisi borova i mora dok neodoljivom kofeinu još jednom priznajem da me ima, ima kao najlakšu ljubavnicu...
"Svrati do kioska, dok ja platim parking," kaže R. dok prelazi cestu i zaobilazi automobile, jer budni su svi, jutarnje sunce nikoga ne čeka, kao trajekt strogo po voznom redu ono žuri preko plavetnila. Kimam glavom i krećem, a negdje nakon šeste pločice uhvatim se kako žurim i ja. Klize moje sandalice i pletu mi se noge, pa ni ovaj kamen za to nije klesan, da po njemu se žuri i da po njemu se trči. Polako, Jele, kao da mi šapću brodice, polako, sunce li ti tvoje odraslo i opterećeno, ne žuri, ne leti, polako, stara...
Okrenem se prema njima, kao kad se dijete neuko i naivno okrene prema majci i pomilujem korake da se pružaju polakše. Stanem i slušam, i galebovi kažu nije priša, nije priša...
Sat je zazvonio u 6.30 i oko mi je uhvatilo komad vedrog neba. Sjela sam i ispratila brodove, s njima ispratila ljeto i jednu davnu mladost za koju ni ne znam. Sutra su mi 24, a ovdje uvijek tek možda šest, s nogama u kamenčićima i glavom u borovima. Polako, Jele, čujem ih gdje šapću. Polako, stara.
Add comment
Comments