Da si me onda, kad sam ti sa mračnih skala silazeći sa zgrade pala u ruke, možda poljubio i da nisi zastao i zagledao se u moje oči kao u naborano more, da me nisi nekako prebrzo pustio iz naručja i nasmijao se nervozno, da si me približio prsima da ti osjetim kucanje srca i da nisi rekao nešto dječački blesavo, pitam se, bi li danas išta bilo drukčije. Da sam ti rekla šta mi se tada po glavi vrtjelo, to da sam se prepala tvog dodira u hladnu jesen bez džempera i to da sam se slučajno naježila, a nisam htjela, svega mi, i trepnula dva tri puta više uz onaj osmijeh što prolazi kroz nos zato što si mirisao na ljeto, ali ne ono što je prošlo, nego neko što će tek doći i biti vječno. Da sam ti to tada rekla, pitam se, bi li danas išta bilo drukčije.
Da si me onda, kad sam ti sa mračnih skala silazeći sa zgrade pala u ruke, možda poljubio, bismo li se jutros zagrljeni pitali kako to da je zadnjih šest godina proletjelo kao šest minuta? Bi li mi vrtio ovu veru oko prsta i bi li mi se kava ohladila jer mi se nije izlazilo iz tvojih ruku? Da je sve počelo nekoliko tjedana ranije, bismo li se zajedno baš jutros smijali svemiru što nas opet, da nikad ne zaboravimo da on to može kad god hoće, razdvaja na taj posebni trinaesti? Pa ne bismo, na trinaesti ne sigurno.
Bismo li se razdvajali teško kao kriške naranče još nedozrele, a ispreplitali se lakše nego pramenovi najtanje kose u pletenice? Bismo li se grizli po ramenima još ne znajući je li od ljutnje ili od strasti? Bismo li se smijali iz punog grla u svim autima koje smo posuđivali i bi li mi govorio da zatvorim oči da ne vidim na cesti nastradale životinje? Pitam se bismo li se razumjeli iako ne čitamo iste knjige i bismo li se i tada svađali oko jezika, dijalekata i brojeva. Bi li me možda manje volio, jer si me ranije zavolio, pitam se, da si me eto te noći poljubio.
Da me nisi pustio da razmislim o tome zašto ti je gornja usna tanja od donje i ošamarim se imaginarno kad pomislim kakvog bi okusa bile da se stope s mojima.
I dok jutros svira Azra i ja brišem tragove tvojih kofera, a limun i mandarine mirišu na tvoju bradu, i proljeće je trinaestog u oktobru, samo se oko jednog ne pitam.
Sve se dogodilo u pravi tren. I sve je, baš uvijek, zbog tebe i ovakvih jutara, vrijedilo čekanja.
Add comment
Comments