Ako me pustiš unutra, obećavam, nećemo pričati. Samo ću se šćućuriti uz tvoja hladna leđa i dahom ti zagrijati vrat. Kao mače, što se u zoru probudi i prede ti kod podlaktice, zavuljat ću se u tvoje naručje. I nećemo pričati, obećavam. Samo ako me pustiš unutra.
Ako mi otvoriš vrata, obećavam, najljepše ću šutjeti. Samo ću se maskirati u tvoju samoću i nečujno ti dodati zagrljaj. Kao šećer kad dodaješ, u sporo svitanje, preko stola polako i pospano, izmislit ću jezik koji ćemo pričati treptajima. Najljepše ću šutjeti, obećavam. Samo ako mi otvoriš vrata.
Tišina me reže kao zube hladnoća. I stajati ovdje ispred tako je teško. Zaboljeli su me krajnici od vapaja, noge utrnule od nepomicanja. Nekako je hladno i bura prodire kroz otvore. A znam da od bure imaš migrene. I znam da od samoće imaš samoće još veće. Pusti me, zato. Neću ti ništa, osim ako to ne poželiš.
Svaka su zatvorena vrata zid. Koji oslabi ruke od guranja. Izgrebe prste od grebanja. Slomiš se od penjanja. Ne šuti, molim te.
Ako me pustiš unutra, obećavam, bit ću što god poželiš. Jer posebna su pravila u tom svijetu što se zove Zajedno. Pravila po kojima ništa nije teško, sve ima mjesto. Bit ću što god poželiš, obećavam. Samo me pusti unutra.
Add comment
Comments