On je najsporiji obuvač cipela na svijetu. Šnjure su beskonačne linije koje ti učiteljica u osnovnoj crta na ploči da ti objasni pravac i one ostale matematičke zavrzlame od kojih ne vidiš dobro. Svaki put kad negdje pođemo, zastanemo kod vrata, u tom hodniku uskom kao prolaz između stare Andree i Nove gimnazije i njegovo obuvanje traje točno moja tri duboka udaha i izdaha.
On je čovjek koji me nazove na telefon i pita treba li nam išta slatko, a ja kažem da ne znamo đe ćemo više od slatkog i da slučajno ne kupuje ništa pa se onda pojavi s dva Životinjska carstva u ruci. „Pa šta je,“ kaže, „bili su na kasi pa sam uzeo da vidim koje su naše spiritualne životinje,“ a ja ga gledam očiju i obrva ravnih kao isti onaj pravac iz osnovne, odmahnem rukom i nasmijem se ipak. Jer ja na to ne gledam isto kao on, dječački nestašno, moja ozbiljnost utrpana u sve pore ovog bića na to gleda kao na mršenje planova. Planova da je kuća puna slatkiša, a on ih kvari životinjskim carstvom.
On voli džez i razumije se u glazbu, iako ne zna pjevati nikada, osim kada pjeva Šabana Šaulića u autu dok nailazimo na Kalman radio stanicu i on ne zna tekst. Barem mislim da zna pjevati tada, jer zapravo kad malo bolje promislim, ni ne čujem ga od smijeha i pojačanosti radija. On me vodi na festivale i puši cigaretu vani, dok cijelo Sarajevo postaje ogroman oblak dima u predvorju BKC-a.
A ja sam nestrpljiva i ja sam opterećena. Planovima, odlukama, životima prije života i deset svjetova unaprijed. Ja sam ovisna o riječima i ne volim zadimljene prostorije.
Kako mu onda uspijeva? Ova zasađena veza u vrtu gdje ne raste puno mirisnog cvijeća. Kako onda on uspijeva u meni, zemlji plodnoj najviše za trnje i korov?
„Okej. Moja je spiritualna životinja galeb, jer ja volim more,“ kažem i obrišem mu čokoladu s ruba usne.
„A moja je kornjača, jer se sporo obuvam.“
I odjednom tako, u jednom smijehu, počupa sav taj korov s mene, kao što redar u osnovnoj pobriše onaj pravac s ploče.
Add comment
Comments