Nedjelja je jedini dan u kojemu odluke ne preživljavaju. Spavaju do podne i shvate da nemaju nikakve fajde od ustajanja pa ostanu ležati s jorganom preko glave. Ostaviš ih tako u krevetu i trčiš po svoju kavu, gorivo za razmišljanje, preuveličavanje sitnica i minoriziranje važnih stvari. Ostaneš ipak negdje između. Ne postavljaš si nikakva pitanja, jer svaka tvoja odluka spava, duboko pokrivena preko glave.
To je jedini dan kad se šutnja opravdava. Svatko to radi na drugi način, ali svi toleriraju tišinu. Ujutro, dok sjediš na suncu i razmišljaš kako ne znaš čime si zaslužio život na jedinom mjestu na svijetu gdje zima može proizvesti leptiriće u trbuhu, samo kad te zaškaklje sunčevim zrakama, šutiš i ne govoriš o tome. Šuti, ne ureci, zlo ne čulo, kuc o drvo. Dovoljno je da samo misliš o tome.
To je jedini dan kad sve parole vrijede i žive. Zato što odluke spavaju pa za njih ima više mjesta. Povjeruješ u sve, kao da ožive neke stare posvete na knjigama i zovu te da zajedno popijete čaj. Kao da se ispiše zid uspomenama i ne da ti da odeš sam. Jedini dan kad postaneš svjestan da sreću čine male stvari, a za tugu velike ostavljamo, opet parola, ali nedjeljom nekako više kao mantra…
Pa dok te ljubi da ustaneš u najsunčanije jutro još od ljeta i oči dok raščupana jedva odvajaš od obraza, kažeš
„Naopako si obukao potkošulju.“
a on spusti pogled i kroz osmijeh Petra Pana kaže
„Znam."
ušuškaš odluke, šutiš još malo, sjetiš se neke parole…
„Bit će ti nešto drago.“
Nasmiješ ga. Nasmiješ se.
I cijeli tjedan izblijedi dok snažno traje nedjelja.
Add comment
Comments