Ludi

U kavi svih okusa. Šalice posebno napunjene mirisom starog kredenca, limenih posuda s dvije vrste, gorča i kiselkastija, za mjeru koja miriše na duže dane. I dvorišta, taj okus pokošene trave i s tolikom ljubavi njegovanih ruža. Svih okusa u kavi. A najviše djetinjstva.

Dedo mi priča da su mu rekli da je lud kad je zazidao pola kuće na nekoj ledini, gore gdje će poslije biti groblje, pitali ga koliko traži da mu to sruše. A onda poslije, kad su ga prijatelji i poznanici pitali kako i gdje žive svi, on im rekao - pa fino. Svak za sebe, a svi zajedno. Kako to? Pa fino, rekao im je. Najljepše.

Isto su rekli mom tati, da je lud, kad je u šumi tamo nekog grada na obali kupio dvorište i ono nešto soba što dođe uz njega. Kakva je to zgrada u kojoj ima stan s dvorištem? Pa fina, rekao im je. Gdje su svi zajedno, a svak za sebe. Tamo gdje će poslije generacije stvarati najljepše uspomene, a sol iz mora mirisati u kosi.

Isto su rekli nama, kad smo se vratili iz svih gradova u kojima smo živjeli, ovamo gdje će poslije biti bogapitaj šta. Kako mislite dom? Pa fino. Tamo gdje smo svi za sebe, a zajedno. Odgovorili smo im kao što im je odgovorio dedo. Kao što im je odgovorio tata.

Ludi, ludi sto posto. Ludi pa se autima uparkiravamo gdje su nas vozali u kolicima. I to već generacijama. Ludi pa sadimo ruže pored krastavaca i mandarine pored spanaka. Ludi pa na betonu sjedimo, jedemo uštipke i masne ruke operemo na česmi. Ludi pa domove imamo na nekoliko adresa, a bakine ruže ponesemo kući. Dio svoje kuće svojoj kući.

U kavi svih okusa. Sreće, zajedništva, samostalnosti, ljubavi i djetinjstva. Ludi ljudi. Ludi, sto posto. Jesmo vala. I ludo, sto posto sretni.