Za Božić mi je kupio avionsku kartu za Irsku. Zapakirao ju je u vrećicu pa u kofer pa u drugi kofer, zamotao u ukrasni papir i stavio ispod bora. Svibanj, naš mjesec putovanja i Irska, njegova zemlja sanjalica. Od nove smo godine oboje radili k'o luđaci da bismo si mogli priuštiti pet dana izbivanja, kao da smo znali da će biti usred najveće gužve, usred najvećih obaveza.
Prošli ponedjeljak nisam spavala. A ni noć nakon. U utorak je otkazao smještaj u Dublinu jer sam u utorak dobila temperaturu i migrenu. Iako sam mu plačući pokazivala toplomjer i govorila da nije visoka i da će proći, otkazao je hotel i rekao da će biti vremena za Irsku.
U srijedu sam bila bolje, ljuta i na sebe i na njega što nismo ipak sjeli u taj avion i otišli na put koji smo jedva čekali. Rezervirali smo smještaj u prvom gradu na obali u kojemu još nismo bili. I otišli.
U četvrtak smo hodali po rivi. Obišli stari grad četiri puta u dva sata. Ručali potpuno sami, bez ijedne duše na cijelom malom trgu i terasi, ako ne računamo jednog mačka koji se sakrio u hlad iza saksije. Penjali smo se na tvrđave. Pili sok od kadulje u vrtu punom predivnog, šarenog bilja. Kao luđaci se popeli u groblje iz kojeg vidiš more i u kojem do nekih vječnih kreveta uopće ne možeš ni doći. Oči su nam letjele po silnim nadgrobnim spomenicima. Gledaj koliko Talijana, rekla sam, da prikrijem kako u glavi zbrajam brojeve što ih pozlaćena crtica u kamenu razdvaja, da vidim koliko je djece među tim izblijedjelim imenima.
U petak smo sjeli pokraj Dražena, statua ga prikazuje kao dječaka, rekao mi je prije pa sam se pripremila, ali dvije bijele ikebane opet su me prodrmale kao kad bocu soka od naranče prodrmaš prije otvaranja. Vozili smo se u čamcu, po najvećem smiraju što mi ga je duša ikad okusila, do najtišeg samostana i kapelice na svijetu. Mir zeleniji od Irske, mir glasniji od eksplozije aviona, toliko glasan da prikrije svaku stravu kojom realnost vrišti na uši.
„Ja da ovdje živim godinu dana, ja bih počeo graditi utvrdu,“ rekao je.
„Ja da ovdje živim godinu dana, toliko bih spoznala sebe da bih poludjela,“ odgovorila sam.
Nasmijao mi se, budala, kao da ne zna da mislim ozbiljno.
Dva dana. Odmakli smo se iz naših kuteva tog golemog ringa što se zove pritisak samo dva dana. I već mi je dosta. Jer samo jedan dan proveden s njim ponovno izgradi godine ruševina u meni.
„Jesi li ikad čitao onu moju pjesmu o kosi? Kako se lomi kad sam loša i izvija i leprša kad sam mirna.“
„Jesam. Što?“
Pet mjeseci planiranja puta unaprijed ništa ne znači isto kao što ni pet minuta leta iznad grada odjednom znači nešto potpuno drugo. Potpuno mijenjanje stvarnosti. Stravični prekid nečijeg zajedno. Golemi ring što se pritisak zove samo ti prevrne rundu i više ne znaš tko je na tvojoj strani, a ni na kojoj si strani sam. Pročitala sam kako je netko napisao da se nada da su im zadnji trenuci bili ispunjeni smijehom i dječjom grajom i od tada ne mogu prestati misliti na to.
„Jesam. Što?“
„Pa s tobom mi je kosa uvijek lijepa,“ rekla sam i stisnula mu ruku, kao da ću time osigurati da se naše zajedno u ovom ringu nikad ne prekine i izbaciti iz glave dječju graju pred pad.
Zaboraviti onih šest malih, bijelih, bezimenih križeva s pogledom na more do kojih se jedva dođe.
Add comment
Comments