Gdje je to more?

A gdje je to more?

Tamo gdje zaboraviš šta je puder i karmin, kosu gdje ti pere pijesak iz plićaka, a umjesto maske na nju stavljaš sol i sunce. Ne znaš ni gdje je rumenilo, jer porumeniš od gledanja u odsjaj na plavom platnu sreće. Tamo je gdje se prisjetiš šta to znači hodati bos i pržiti tabane na vrelom kamenu.

Tamo je gdje ujutro pojedeš šnitu biločega s biločim pa s torbom punom nektarina, kajsija, breskvi, pipuna i lubenice srljaš nizbrdo. Ostaviš je čim te bor poškaklje po nosu pa se vraćaš po nju ispran od valova. I ne nosiš fensi odjeću, jer voće kapi po trbuhu i golom vratu, kao da ti je opet pet godina. A i smiješ se tako, kao pet godina da ti je, punim grlom. Gdje vas je za stolom uvijek više nego što vas može stati, a lonac pun mahune i zdjela salate, pa jedete slatko, najslađe.

Gdje je to more?

Tamo gdje nema dnevnika i nema novina. Gdje čitaš stare ljubiće i rješavaš križaljke. Crnu kroniku ostavljaš u kafiću, a uzimaš prilog s vicevima. Sve je na istom mjestu gdje ti je ostalo prošle godine pa samo nabrzinu ispričaš šta je bilo kod tebe u međuvremenu. Ustaješ rano i sjetiš se kakva su jutra dok pjevaju ptice, a kad navečer kreneš spavati ugledaš i zvijezde pa se pitaš gdje su one bile svih ovih mjeseci. Je li i njima zimi hladno i putuju li kao ptice u toplije krajeve?

Tamo je gdje si sretan kad imaš najmanje. Gdje se smiješ kao da je to jedino što znaš. Gdje ti boje naviju srce kao onu staru glazbenu kutijicu za nakit, a ono igra i pleše, svira i pjevuši. Gdje ti ništa teško nije i gdje ništa ne moraš. Gdje je nebo glasnije od svake buke, a ti mirniji od svake nedjelje.

More je tamo gdje ne znaš koji je dan. Tamo gdje ti je svaki najdraži, svaki predivan.