Doći svojoj kući

Ima ono nešto ljepše od zadnjeg položenog ispita u studijskom gradu. Od upisivanja posljednje ocjene u dnevnik. Ili u indeks. Od smijanja na stepenicama ispred faksa dok se okupljate u punom broju i ne znate kad ćete opet. Od prvog dima cigarete. Od nazdravljanja za uspjehe, ponovne pokušaje, odustajanje od odustajanja i prijateljstvo.

Samo je trunčicu ljepše od kupovanja poklona posebnoj osobi za rođendan i čuvanja istog na dnu ladice do tog datuma. Pisanja pisama, poruka, mejlova u kojima istreseš dušu dok radiš negdje tamo daleko. Skupljanja uspomena preko godina na fotografijama na kojima ste zajedno i odbrojavanja do opet nekog zajedničkog festivala. Smišljanja imena vašem bendu koji ćete jednog dana osnovati i kafiću u kojem ćete jednog dana svirati.

Mrvu je ljepše od ustajanja zorom u stranom gradu. Upoznavanja đona od starki s nekim ulicama koje si do tad gledao samo na slikama. Kave na trgu u miru, dok još tsunami turista nije zapljusnuo zrak svojim blicevima. Od kupanja u moru u ponoć. Od ljubljenja na plaži iza stijene, gdje vas nitko ne zna.

Malko je ljepše od najdraže pjesme na radiju kad naiđe slučajno.

Zeru je slađe od prvog džemastog zalogaja krofne.

Pinkicu je milije od keza na svakoj slici.

Kad si negdje tamo, od čekanja rođendana, putovanja i zadnjeg položenog ispita ima nešto samo malo ljepše.

Doći svojoj kući.