Hod po klimavom mostu

Sreću zamišljam kao spajanje nespojivog. Zvonjavu s katedrale i ezan u jednom gradu. Srditi prkos i inat u srcu kojemu je milo čuti oboje. Zamišljam je kao blesavu djevojku koja se ne zadržava na istom mjestu. U istoj misli. Kolotečini. Nego trči i bosa gazi u rijeku, sve prelazeći po kamenu kao po pijesku.

Sreću zamišljam kao glasan smijeh. Onaj u kojem boli grlo i suze oči. U kojem prekidaš tuđe rečenice da se svojima nadovežeš i misliš – zar se bez ovoga može živjeti? Zamišljam je kao dom u koji se vratiš nakon godina lutanja i traženja nekih kockica koje će popuniti nepravilne oblike tvoga srca. Miris lipa, duhana i vrelog asfalta.

Kao sjedenje na podu i zidićima zamišljam sreću. I uz neku staru pjesmu dok ništa ne govorimo, zamišljam je kako se sjeća teksta. Kao živost rijeke koja obalu povlači za ruke da i ona ustane i vijuga s njom. Zamišljam je kao ljetnu večer, dugokosu i okatu, punih usana što se iz osmijeha nikad ne stežu, preplanulu od sunca i rumenu od sumraka.

Živjeti je ovdje ponekad teško. Previše znaš i svi previše znaju o svemu. Budućnost je uvijek klimava kao onaj most na Čeveljuši. Ljuljaš se i sve gledaš kad ćeš se strmoglaviti u vodu. Ali hodaš i, jebiga, uživaš u pogledu. I samo ponekad, nakratko ponekad, u ljetnim noćima, dok sjediš na golom kamenu i boli te dupe hoćeš li poderati haljine, hoćeš li se strovaliti niz draču, hoće li pod tobom propasti most, sjetiš se da si cijeli život sreću zamišljao upravo tako.

Upravo ovdje. Upravo sada.

I taj je hod po klimavom mostu ipak tvoj hod. Smiješ se. I briga te šta će biti sutra.