„Ne pijem ja kavu popodne,“ govorim dok ona priprema četiri fildžana na tacni, da ne računa na mene. Zapravo, pijem kavu u svako doba dana, ali sada me već bilo strah da ću probdjeti noć cupkajući nogom ako popijem još jednu pa sam skratila. Čudila mi se čudom, tamnim očima i još tamnijom kosom, sve smijući se iznad glasa, kako imam mjeru za kavu, a ona o tome ni ne razmišlja, jer jedino kavu i pije. Rekla je to kao da govori da joj je to jedini porok ili jedini užitak, jedno od to dvoje. U Pologu, dok sunce i vjetar kroz prozor miluju svatko svojom rukom.
„Ja sam se s trideset udala i ne žalim, da ti pravo kažem. Koje si ti godište? Devedes-drugo, mlada si. I kršna, kršna bome, iz moga kraja, tamo su kršne mlade od Podgorja,“ smije se dok me zaobilazi s fildžanom. Prvi je put tada vidim dok pijemo kavu u Pologu, malo ispod mjesta gdje se dan prije mogao odviti najgori dan naših života. Kad je došla kući, kaže, viknula je susjedi „Satralo me auto!“ kako bi je namamila da pređe kod nje i da joj ispriča. Jedva da si me i dirnuo retrovizorom ili nečim po ruci, nije mi oteklo, nema ništa, nisam ništa slomila, ali to sam ja njoj rekla samo da ona dođe pa da joj ja ispričam. A ti, sine moj, mirno spavaj. Meni nije ništa.
San mu je prešao na oči i u milisekundi ga šutnuo s ceste. Oči je otvorio tek kad je udario u rubnik i pred sobom vidio samo banderu i nju, tamnih očiju i još tamnije kose. Bandera ga je odbila od sebe, prevrnula na krov, klizao je još par metara i završio na boku auta pokraj ceste u suprotnoj traci. Kad je shvatio da se više ne kreće, ustao se, uspeo kroz razbijen prozor suvozača, tu se ogrebao malo po ruci i izašao da vidi je li žena živa. Ona mu je rekla da joj nije ništa, uzela novčanik koji je odletio na cestu i otišla u prodavnicu.
„Nije mi ništa,“ rekao mi je kad me nazvao i ispričao što se dogodilo. Laže, mislila sam. Sto posto laže. Bura što je kovitlala snove cijelu noć isprevrtala me cijelu i do Mostara riječi nisam progovorila. Kad sam vidjela da je ogrebotina jedino što je ostalo iz slupanog auta, i ja sam rekla – nešto te spasilo. Sutradan, kad sam vidjela gdje se sve odvilo, u Pologu, samo par stotina metara ispod vječnog počivališta njegove bake koja nam je za života svima izmolila sreću i štitove od svake tragedije, i dede koji mu je udahnuo čitav svoj duh u nosnice, znala sam da nije nešto, nego netko.
„Moja ti je svekrva bila legenda,“ priča nam žena s kojom smo tog dana prvi put pili kavu. U Pologu, gdje je nebo plavlje od mora i gdje zora bude cijeli dan. U Pologu, gdje smo se dan prije svi još jednom rodili. „Što na umu, to na drumu, nije vele glumatala niti se pretvarala. Tako ti ja najvolim. I vazda se smijala. Nije volila nikad vidit namrgođeno čeljade. Za jednu je znala reć – ma nosi je đava, more ona bit fina i uredna, al džaba joj kad joj je pička među očima.“
Auta nam se trebaju isprevrtati i životi tek za dlaku izvući da shvatimo kako ne gospodarimo svojim danima. Trebamo se isplakati i nakljukati tabletama za smirenje da kažemo – samo nek' je dobro i kunem se, više se za ništa neću sekirati, ni zbog kakve gluposti plakati. Stakla nam se uvijek trebaju smrskati i bandere pored puta saviti da se sjetimo da su za nas danima molili pa im upaliti svijeću. Popiti kavu u starom komšiluku i s balkona pogledati u hipnotizirajući mir. Kako smo samo tužni ponekad. I kako nam strašne i jezive stvari trebaju da shvatimo da se mrgodimo bez razloga.
„Znaš ono kad se namrgodiš pa ti se ovde, evo ovde, na vrh nosa, među očima, to napravi. Pička, da 'prostiš.“
I takvi smo svi, k'o ta „jedna“ što je bila u Pologu. Previše fini, previše uredni, previše zabrinuti za svakakve gluposti. Gdje ćemo, kako ćemo, kad ćemo, brže, zakasnit ćeš, uranit ćeš, propustit ćeš, plati, uslikaj, ponesi, kupi, iskoristi, popij. I previše smo namrgođeni. Zauzeti. Pa nam trebaju ovakve opomene. Da se sjetimo onoga što bi nam trebalo jedino biti važno. Dok smo fini, uredni, uživljeni, iživljeni i dok nam životi izranjaju i ponovno udišu zrak za dlaku, da nas opomene da se jednostavno premalo smijemo i zahvaljujemo nebu što smo živi.
I da smo džaba živjeli ako će nas pamtiti, da prostite, s pičkom među očima.
Add comment
Comments