Jedan kut svemira

Ovih je dana naš svemir tako dosadna zabit. Dosadna, površna zabit. Na portalima senzacionalizam oko obmana, u vijestima trivijalne svađe dvoje kvazi-zvijezda oko oblina. U životima laž i pohlepa za stvarima umjesto za emocijama. Beskrajne brige i rasprave oko toga tko kupuje, a tko dobiva svoje stvari. Koga prati sto, a koga sto tisuća ljudi. Zavist, hvalisanje i površna projekcija ljubavi i sreće. Gdje važno postaje dosadno, a primitivno postaje vrijedno. Gdje ti se smuči i povraća prije nego u krivinama ispod Biokova.

Ali postoji jedan kut svemira u kojemu stvari još funkcioniraju. Gdje nema trivijalnog. Nema senzacionalizma. Nema pritiska javnosti da budeš kalup koji će rađati jedne te iste igračke od plastelina. Postoji taj kut u kojemu te ujutro ne dočekuju vijesti o golotinji, priručnici o roditeljstvu vođeni starletama i hostesama. Ne postoje pjevačice i ne postoje pisci koji se svađaju putem portala i o čemu čitaš kao da je to jedino što se događa u ovome svijetu.

Postoji kut svemira u kojemu nisi opterećen životom na ekranu. Nema sponzora, nema reklama, nema naoko idealnih parova ni destinacija koje nikad nećeš posjetiti. Nema ljubomore, nema zavisti, nema lažno predstavljene ljubavi ni lažno isceniranog života. Postoji taj jedan kut u kojemu dišeš pravi zrak, prav i ispravan, nezagađen otužnim pokušajima slave. Kut u kojemu si u redu, iako nisi slavan, po njihovim pravilima, u kojem smiješ biti najviše drukčiji od svega što postoji, a opet voljen i prihvaćen. Vrijedan. Neprocjenjiv. Neplativ. Neplaćen da postojiš.

Svemir je umro i mi smo svaki dan na njegovom sprovodu. Ovo je sve jedna velika ceremonija pokapanja ljudskog. Osim u tom kutu. Osim u jednoj milisekundi.

Postoji kut u kojemu nema ničega čime bi se hvalio. U vrijeme kad je ljeto, i sparina ne da disati, taj se kut otvori u pet ujutro. Pred zoru, u sami cik, postoji jedan trenutak kad nekakav hladni povjetarac probije kroz prozore i balkone i pređe mi preko obraza. Kut se otvori i ja se skupljam u svijetu bijelih plahti, mokrih od ljeta i neprospavane noći, skupljam se i pokrivam bubrege dok se ježim po nogama.

„Ej,“ kažem sklupčana u tom međuprostoru mrtvog svemira, „zagrli me k'o da je zima.“

Dok se privijam u naručje gdje ne postoje portali, društvene mreže, reklame i svađe oko golotinja, svemir se opet rađa na milisekundu. Postaje moj. Postaje naš. Mi postojimo jače od svega što će nas dočekati ujutro.

I tada opet mislim da je sve moguće. I tada mislim da ipak postoji sreća.