Nije se meni ljubav, kao nesreća, dogodila. Nije me zatekla nespremnu kao diktat u drugom osnovne i spopala me kao gripa na raspustu. Nije se ona, samo eto, dogodila, kao kad se dogodi slučajan susret u gradu, onaj kad ipak ne pređeš na drugu stranu ulice i kad se pitaš sjeća li te se ta osoba, prepoznaje li te iako vas dijele godine i životi proživljeni u njima.
Nije se meni ljubav, kao slučajnost, dogodila. Nije banula kao što u staroj zgradi banu komšije na jutarnji fildžan kave. Nije se samo tako pojavila nakon mjeseci bez poziva i tražila me da je prihvatim kao da nikad nije ni otišla. Nije se ona dogodila, kao pokvarena hrana kad ti se dogodi slučajno, a nisi znao i sad plaćaš posljedice. Kao lapsus kad ti se dogodi. Kao autocorrect.
Ljubav nije želja da se događa. Ljubav se rađa. Njeguje. Zalijeva. Gradi. Oblikuje. Spora je i dugotrajna. Ljubav, kao i čovjeka, moraš začeti, nositi ispod srca, roditi i odgajati.
Nije se meni ljubav, onako malo, ofrlje dogodila. Kao ups. Kao jebiga. Kao omaklo mi se. Kao nisam namjerno. Ja sam ljubav spremno začela, nosila, od nje povraćala, plakala, zbog nje se smijala i vrištala od sreće. Rastegla mi je kožu, izborala čelo, izrezbarila mi srce, isprevrtala utrobu i razvalila me. Kao i ja njega, kao i on mene.
I nije se samo, eto, dogodila. Ljubav nam se rodila i ista je ja i ista je on. Zajebana i naporna, predivna i nezamjenjiva.
Add comment
Comments