Ako te ikad budem imala, a ne znam hoću li moći, reći ću ti da moraš gledati desno i lijevo kad prelaziš cestu. I reći ću ti da znam da je nećeš uvijek prelaziti na zebri i da je to u redu, ali da moraš uvijek pogledati na obje strane, da te ne spuca auto i da se ne prestraviš pa pobjegneš s naciklom kosti u ruci ili iščašenim gležnjem.
Ako te ikad budem imala, a ne znam hoću li moći, reći ću ti da držiš čašu s obje ruke da ti se ne bi rasula u petsto komada i porezala te po ruci, da ti krv ne bi potekla i prepala te za doručkom, tek tako, nepotrebno i bezveze, dok se smiješ slikovnicama ili pjevaš brojalice.
I da ne diraš utičnice mokrim rukama.
Da se ne igraš s upaljačima.
Da ne stavljaš zemlju u usta.
I da ne skačeš po krevetu.
Prije nego što zaspeš jednom ću ti reći, ako te budem imala, da, kad je jednom nađeš, svaku minutu ljubavi živiš s glavom na voljenom ramenu. Da će te ona jedna koju propustiš boljeti kao deset života. I da voliš uvijek do kraja. Kao da će te bubnuti auto za minutu. Kao da će te golema čaša cijelu razrezati. Da zapamtiš, reći ću ti, da je ljubav s rezervom vječna glad. Da zato nemaš kočnicu i da tu svoju ljubav potpuno obgrliš, svaki njezin djelić, i udišeš je dok ti god bude pružala zrak.
Jer ako padneš na cesti, ustat ćeš. Ako se porežeš, zarast će. I ako te malo drmne struja, proći će, ako se i opržiš, zacijelit će. Pljunut ćeš i povratiti zemlju i opet se pentrati na krevet čim pljusneš s njega.
Samo nikad, nikad nećeš moći vratiti vrijeme i uhvatiti onu minutu koju si mogla provesti na tom ramenu, a nisi. Zakočiš li ljubav, džaba. Gotovo. Život će ti postati vječno gledanje unatrag, uzaludni pokušaj prodavanja godina. Pisanje grafita po napuštenim zidinama.
Ožiljke na tijelu znat ću ti liječiti, ali naciklo je srce neizlječiva boljka. To ću ti reći.
Ako budem mogla.
Ako te budem imala.
Add comment
Comments