Đuro

Prošli tjedan umro mi je mačak. Ne volim reći „krepao“ jer mi je toliko gruba ta riječ da me malo zagrebe po grlu kad je izgovorim. Ne volim reći „uginuo“ jer nekako meni ugibaju biljke koje nemaju ime i koje zaboravim zaliti ili koje zalijem previše. Mačak mi je umro, jer nije bio neka usputna mačka s ulice ni kaktus koji dobiješ za useljenje.

Iako smo se svi vezali za njega kao za člana obitelji, on je zapravo bio mačak moje sestre. Mislio je da mu je ona mama i hodao bi za njom po kući dok bi se spremala. Spavao bi s njom u krevetu. Mjaukao bi svaki put kad ona napusti prostoriju i čupkao bi je usred noći po kosi da se probudi, nahrani ga i pusti vani. Zvao se Đuro, tata mu je dao to ime, i najviše na svijetu volio je japrak i kese. Japrak bi jeo strateški, ali ne kao druge mačke, nego prvo raštiku, a onda meso. A u kese se zavlačio bez birkanja, plastične i papirne, šarene i tamne, bilo da je unutra prije njega bio kruh ili nektarine.

Prošli tjedan je umro jer je u mojoj staroj kući jako teško sačuvati mace. Njima je nekako sudbina da ih udari auto, tako nam je bilo i s mačkom prije Đure. Samo ovaj put vozač na toj nesretnoj magistrali uz groblje bio je netko tko isto voli životinje i kad ga je, sigurna sam slučajno, udario, ostavio nam ga je da ga pronađemo i sklonio ga s ceste. Nije bio puno povrijeđen, nigdje nije bilo nikakvog ružnog prizora. Izgledao je kao da spava, a da ne spava znali smo samo po tome što nije migao repićem kao uvijek.

Moja sestra i ja tog smo jutra plakale od iskrene tuge. Nismo previše govorile, samo smo cmizdrile i brisale suze i jecale i ležale jedna uz drugu. Nismo mogle jesti, ja sam i kavu popila prekasno, a kad sam malo došla do sebe, rekla sam joj:

„Možda nije pošteno što plačemo za mačkom. Ljudi imaju puno većih, ozbiljnijih tuga. Sad bi nam se smijali ili nas poslali u tri lijepe zato što smo tužne zvog ovoga. Moglo je gore.“

Pogledala me velikim, zelenim očima ostakljenim od suza i rekla mi: „Možda, ali meni ne bi bilo fer da ga ne isplačem. Zato što sam stvarno tužna.“

I ta rečenica urezala mi se u mozak.

Ne određuj nikad čija je tuga u redu, a čija nije. Nemoj biti ljut na sebe što si tužan. Ne gledaj ima li negdje veće tuge koja bi tu tvoju pojela ili je oborila na pod i išaketala. Tuga je tuga i kad ti dođe, izdruži se sa njom. Isplači je. Isto kao što svi nismo sretni zbog istih stvari, ne možemo zbog istih biti ni tužni. I ne stidi se svoje tuge. Kao što se ne trebaš stidjeti krivog nosa, pjegica ili viška kila. I ona je tvoja. Tuga je personalizirana i unikatna svakome od nas. I sa svakime ona ima posebnu vezu. Kako god da se družite kad te posjeti, nemoj je ignorirati. Jer kažu da se, tvrdoglavica, voli zainatiti pa napuhati još više kad je ignoriraš i onda se raspršiti po tvom cijelom životu jednom kad eksplodira.

Tuga nije nova frizura da se o njoj puno priča. Nisu nove haljine pa da ih uspoređujemo i posuđujemo.

Tuga je nedostajanje. Praznina. Staklene oči od suza. Prazna kesa i japračić viška u zdjelici.

Nedostaje li u dlanu ruka ili šapa, tuga je, kao i ljubav, uvijek velika ako je prava.