Slučajna gramatička pogreška

Sjećam se kad sam s tih malih devetnaest godina popunjavala formulare za upis na faks. I mada sam sto puta do tada napisala svoje mjesto rođenja, ipak sam za svaki slučaj zvala mamu koja je s tatom pila kavu ispred faksa i pitala je panično „Jel Split u općini Split?“ i ostale gluposti koje nemaju veze s mozgom. Ali tada sam se bojala, jako sam se bojala da ne pogriješim, kao da su ti formulari kamen u koji kad upišeš nešto nema natrag. I kao da će me netko izbrisati s lica zemlje ako ijednu malu sitnicu napravim pogrešno.

To se nekako prenijelo i na prvu godinu faksa, pogotovo se sjećam jednog od onih prvih tjedana kad sam kasnila na predavanje, panično lutala hodnicima Filozofskog i gubila se u njegovim krilima, tražeći učionicu koja se zvala E-tri-nešto-nešto, i nisam je nikako mogla pronaći. Umirala sam od straha da će me sad profa zauvijek izbaciti sa svog kolegija koji mi je bio obavezan i da ću pasti sve i da je to to što se tiče mog školovanja i Zagreba, eto bilo je lijepo ovih pola i pol tjedna, sad zbogom, nema šanse da se iz ovoga izvučem, jer mi je dok sam trčala hodnicima Filozofskog u glavi odzvanjao samo glas te profe s prve godine koja nam na upoznavanju govori „Jedino što mrzim je kašnjenje“.

Bojala sam se da ću stvarno pasti godinu ako budem imala više od tri izostanka na tjelesnom i da ću se razboljeti na zagrebačkoj smrzotini pa neću moći nabaviti pravdanje. Umirala sam od straha da jedina neću znati odgovore na najbanalnija pitanja. Prestravljivalo me to što rezultate čekamo danima, tjednima, pa bih utripavala padove i fejlove, gore od ijedne babaroge koje se djeca boje. Sve radila na vrijeme, nikako u zadnji tren, uvijek pod pritiskom i strahom od pogreške, seminare pregledavala po tri puta, vodila bilješke do u zadnju riječ.

I evo sad, pet godina poslije, sjedim u autu. U ruci držim svoj drugi diplomski rad i mislim – prva je obrana prošla savršeno, nemoguće je da prođe i ova. I mada sam s godinama naučila da čak ni one strašne tete u referadi ne misle ozbiljno kad kažu da ti neće upisati godinu jer si pogrešno ispunio formular, i da na tjelesno smiješ izostati više od tri puta, da čak i one profe koje mrze kašnjenje neće oboriti malu, uspaničenu brucošicu koja i tramvajem putuje pola sata duže jer se ne snalazi u prostoru, opet me obuzeo taj osjećaj straha. I shvatila sam – sve ove godine taj strah bio je moje gorivo. Jer sam najbolje od svega znala bježati od njega dok mi je za petama i u tom bijegu poletjeti visoko, iznad vlastitih očekivanja.

Sjedim u autu i od straha za svaki slučaj još jednom pred obranu čitam zaključak. Kad tamo, na predzadnjoj strani mog finalnog rada na fakultetu, stoji ona. Okružena svim tim godinama studiranja, svim tim uzaludnim strahovima, svim mojim položenim ispitima, seminarima, vježbama, predavanjima, neizostancima, prezentacijama. Sjaji se i smije mi se u facu, stoka jedna bezobrazna. Odvratna i tako simbolično prelijepa slučajna gramatička pogreška na predzadnjoj je strani mog drugog diplomskog rada. Uklesana zauvijek, kao u kamen.

Da mi nakon pet godina pošalje najveću pouku. Da kaže da će sve biti u redu. Da neće svijet propasti.

I da ću diplomirati, iako sam pogriješila.