Kako ste živjeli prije?

A kako ste živjeli prije, kad vam nisu govorili šta da nosite, kome da zavidite, čijim perjem da se kitite? I kako da volite, kojom stranom srca, onom što je u trendu sad po odabranom filteru ili nekom drugom, hipsterskom. Kako ste postojali kad niste morali postojati javno, svaki svoj korak obznaniti nepoznatima, svaku riječ potvrditi tuđim, nikad dotaknutim prstima? Biti drukčiji samo da niste isti kao svi i onda u tom ustrajanju isti biti još više.

Kako ste živjeli prije, kad ste pričali navečer pod svijećama, kad su jedino u šta ste buljili bile nečije oči, okrugle, a ne četvrtaste, i od ružnih vijesti kad ste bježali i sklanjali se kao mi danas od samoće? Čime li ste se hvalili, ako ste se hvalili uopće, jer čini mi se da je ta potreba rođena s nama. Nama, tako novima, tako svježima i ponekad toliko trulima da nas je zbilja teško, tako teško udahnuti.

Kako ste imali kad ništa niste morali imati? Kako ste vjerovali kad nije bilo klipova da preko njih to svijetu obznanjujete i kako li ste sumnjali kad niste strance pod pseudonimima pitali jeste li na pravom putu? Kako ste jeli kad se mogli jesti samo ono što imate, a ne birati sve te neke intolerancije kao po meniju?

Kako ste se ljubili kad ste se tiho ljubili?
Kako ste putovali kad ste tajno putovali?

Kako ste živjeli kad je riječ zvijezda bila rezervirana za tajnu na nebu, kad ste željeli realnije, a maštali miljama čarobnije, kad ste spavali jedni s drugima bez publike?

Kad ste bili ljudi, a ne profili, kako ste postojali kad ste postojali samo sebi?