Caffetin

Otkako znam za sebe, moj tata ima migrene. Kaže baka da ih je naslijedio od nje, a ona opet od svoje mame i tako dalje do nekog dalekog šukundjeda koji je u krpu zavijao glavu i stezao dok ne prođe. Tati bi iskočila žila na čelu od te boli, ne bi pomagala ni krpa ni zamračena prostorija, trajalo bi nekoliko dana i tek uz nekoliko kafetina bol bi prošla, žila bi se vratila ispod kože i svi bismo nastavili funkcionirati normalno. Tako je taj kafetin bio nekako opće poznat u našoj maloj obitelji, uvijek ga je bilo u srednjoj ladici iznad TV-a u onoj zlatnoj foliji. Kad sam i ja dobila tatine, bakine i šukundjedove migrene, posezala sam kao naučena za tim suhim zlatom, naučeno ga lomila na četiri sitnija djelića i gutala s vodom da odnese bol. Znali su mi poslije liječnici u nastajanju, a i oni u kutama, reći da izbjegavam taj lijek zato što izaziva ovisnost, štetan je za želudac i jetru i ne valja. Jednostavno ne valja i da ga izbjegavam. „Ali od njega me jedino ne boli,“ rekla sam im svima i oni su i dalje mahali glavom i kažiprstima lijevo-desno.

Ima dana kad ustanemo na lijevu nogu. I umjesto jedno prema drugom, svatko prema svojoj strani kreveta. Čupaš me za kosu, opet dišeš preglasno i ostale izjave ljubavi za dobro jutro. Pogrešno se skontamo pa se on tušira taman kad sam ja pošla prati zube. Ili se ja sagnem po gaćice na dno ormara a on me vratima opali u leđa jer misli da sam u dnevnom. Tih dana kad nam je jedini izlazak uplakani odlazak na sućut pa se ujutro svađamo kaže li se u narodu „dat' misu“ ili „sudjelovati u troškovima pogreba“. Kad stanemo nasred ulice i gledamo jedno u drugo, kad je romantika samo iritantni stih iz pjesme Taylor Swift i želimo je, prvo ja pa on, zatuć bejzbolskom palicom.

„Meščini da danas jedno drugom pravo idemo na živce.“
„I meni se čini.“

Pa se dogovorimo da će to prestati i poljubimo se. A mene škaklju njegovi brkovi. I zubi nam se sudare. Ćuko me trzne jer mi počne njuškat i lizat nogu na onom dijelu između čarape i farmerice. I pođemo u suprotnim smjerovima, jer je on mislio u pekaru, a ja u kafić, pa se zabijemo jedno u drugo. Nasred ulice. Na putu na živce onog drugog.

„Šta ti je majke ti,“ kad kaže i ja poludim jer sam mu rekla sto pedeset puta da mi je to najmrža rečenica i da me više to ne pita kad vidi da sam živčana i da može li ikad, IKAD, barem jednom u životu da ne počne razgovor s tom rečenicom i kažem to sve i on puhne kroz nos i pijemo kavu i prisjedne doručak u centru živaca onog drugog.

„Imam migrenu,“ kad odgovorim i poželim da stegnem glavu zavjesom i spustim rolete preko očiju dok ne prođe naoblaka i vani i u dnevnom.

Pa malo šutimo i pogledam ga i on me gleda i smiješno mu. Pa i meni smiješno, jer je subota i ne moramo nigdje osim na sućut, pa onda možemo bolesni ležati i gledati serije cijeli dan, dok vani što se nas tiče može vječna pomračina da izvrši suicid i zatamni cijeli svijet.

„Ti si jedan hodajući kafetin,“ kažem mu i poludim opet kad on kaže da ne konta, a kako će i kontat, ta nije on odrastao u obitelji migrena, žila na čelu, srednje ladice iznad TV-a u kojoj stoji suho zlato što ti stvara ovisnost, štetno je za želudac i jetru.

„Što?“

„Pa realno, evo sad – ne valjaš, ali jedino od tebe ne boli,“ kažem mu i čekam da me poljubi bockavim brkovima koji će me poškakljat po nosu i natjerat da kihnem.

„Majka ti ne valja, jes' čula, moronko“ odgovori umjesto toga i stegne mi glavu svojim rukama kao najjača i najmekša zavjesa ovog svijeta. I svu bol nekako kao da je netko razlomio na četiri sitna djelića i odnio s gutljajem vode.