Upala u rupu

Postoji samo jedno pravilo – uvijek reci šta ti smeta. Zapravo, nije to ni pravilo, koliko, eto, neka misao vodilja, da uvijek bude tu negdje u zadnjem dijelu glave, da ti pokuca po mozgu ako slučajno poneseš u sebi nekakvu gorčinu ili zamjeranje. Uvijek reci. I neka bude odmah, šta ti smeta, pa da znam, da popravimo ako možemo ili da se posvađamo, ako treba, odmah. Samo reci.

Hodam pješke do posla, prolazim svoje najdraže ulice i u ušima imam svoje najdraže pjesme. Predivno je kad je sunčano, osjećam se odraslo, a opet nekako sanjarski. Negdje tamo kod hotela Mostar ususret mi dolazi neki stariji čovjek, ne poznajem ga, i onako skoro da me okrzne ramenom dodaje mi, kofol savjetodavno, a ispod brade „Upast ćeš u rupu.“ Misli on zbog slušalica, misli da ga ne čujem i misli da ću upasti u rupu, pa me upozorava s pola nade da ga nisam čula, a s pola da jesam pa da ću mu nešto odbrusiti i da će mu onda hajlajt dana biti pričanje o tome kako su mladi odvratni, neoprezni i bezobrazni, eno danas neka mala ničim izazvana ga poslala u rodni kraj zato što joj je on, dobronamjerno i pristojno, oprostite molim vas, rekao da pazi kuda hoda. Upast ćeš u rupu, mala, kaže on, a ja pojačam i nastavim hodati.

Pa čovjek je rekao šta mu smeta, nema veze što je to meni potpuno nepotrebno od njega čuti. Ali njemu smeta, i on se o tome očituje, što mladi hodaju sa slušalicama u ušima i kad prelaze cestu može ih drmnuti auto. Brine se čovjek, šta će, nije to mala stvar, da nam mladi tako padaju pod auta i u rupe po gradu zbog slušalica.

Ne znam samo brine li ga isto što, par koraka niže od tog mjesta gdje je izrazio zabrinutost za mene, postoji to naše šetalište, divno, svi se tamo uvijek slikaju, pogotovo za maturu i vjenčanja i baš je nekako čarobno kad popada lišće po njemu. I na tom šetalištu ima štand s knjigama i prodaju se fritule i šećerna vuna. Ne znam brine li ga što su na tom šetalištu popucale pločice jer po njemu osim nesmotrenih i neodgovornih mladih sa slušalicama šetaju i skupa auta zbog kojih su se skinuli stupovi da se može proći, dovesti do vrata.

Ne znam smeta li mu što su nam svuĐe pošarane table s imenima gradova. Ili mu je možda to već okej, ali mu je još gore kad vidi kako su se neki gradovi potrudili pa prelijepili ćirilične natpise žutom izolir trakom, onako da se iz auta izdaleka ne vidi da je išta pisalo pa prekriveno, to kofol takva tabla, nekako je brate ružno kad je crnim pipsom pošarano, ovako je gospodski, kakva divna mladež, vidiš kako oni – ne nose slušalice nego izolir trake po gradu, divna djeca, oni sigurno nikad neće upasti u rupu.

Ne znam smeta li čiki što se dere na mene da ću upasti u rupu to što je nedavno naša cijela zemlja bila blokirana na PayPalu bez ikakvog objašnjenja, najave ili upozorenja. Ili što još jedino kod nas carina na haljinu koju naručiš iz druge države iznosi ko duplo ta haljina, pa se tete u pošti deru na tebe jer si glupa i ako još jednom nešto kupiš na internetu i ne paziš na iznos, bolje ti je da ne dolaziš, pa ti daju haljinu samo zato što ne znaju šta bi s njom, njima mala, a maloj im se ne sviđa.

Ne znam smeta li mu što čim padne kiša grad popliva tako da ti je lakše perajama nego stopalima doći do posla i do škole, ne trebaju ti tada slušalice da upadneš u rupu, svakako po lokvama ploviš kao žuta gumena patkica u kadi. I igračke u parku što izgledaju kao da ih je netko u more pobacao, ko olupine brodova i čamaca iz nekog gusarskog brodoloma.

Ne znam isto smeta li mu što nam se svi smiju koliko smo apsurdni, što povijesne dokumente nalazimo tamo negdje ljudima iza kauča ili na PIKu kako se prodaju za desetke tisuća maraka. Pa poslije javljaju ma jao kopija, nije original, ha-ha, hi-hi, dobra šega jel'de, kako smo ludi i smiješni, „ovo niđe nema“ i to. Možda njemu to nije smiješno pa šuti.

Ne znam smeta li mu što se internet igra sa svim našim ministrima i političarima, ili se oni igraju s internetom, pa tamo negdje kruže n'akve slike n'akve ministrice, nisam školovala, samo naišla, i onda raja traži razlike između dva kadra istog intervjua. Pa daju neke izjave i ljudi to dijele po društvenim mrežama i smiju se svi svima, i sve je jedna velika interaktivna komedija i satira, jebo ti Molierea šta smo mi.

Ne znam smetaju li mu, kao što mu smetaju moje slušalice, sve ove apsurdne stvari u kojima živimo, sve ovo što gledamo i hakamo i po čemu kakimo, a šutimo. Pa tu i tamo samo procuclamo kroz zube, ccc, jao ovih MLADIH, upast će u rupu jer hodaju sa slušalicama, ccc. A dok šetamo po šetalištu što nam auta bibiču da se maknemo jer oni moraju proći, što djeca ne mogu ni tamo trčkarati, a da ti dvogledom ne zvjeraš hoće li ih vozač u odijelu pokupiti, to nema veze. Ne znam smeta li mu to, i govori li tako i tim autima kad ih sretne, ili kad se voza po našoj zemlji pa vidi išaranu tablu izađe li pa kaže tim šaračima da mu to smeta, da to više ne rade.

„Upast ćeš u rupu,“ brine se čiko za mene glupaču, što po gradu sa slušalicama hoda i ne zna da je to opasno. A u rupi sam ja već, čiko dragi, dublje od ovoga ne možeš.

Samo reci šta ti smeta, da ne bi poslije bilo nismo znali, što nisi ranije, kako to tek sad, pa mogli smo riješiti. Reci, slobodno, ali da se dogovorimo jedno. Kad već govoriš, ili reci sve ili, majke ti mile, nemoj ništa ni govorit.