Pojedinačno

Među prvim izrazima koje djeca nauče na engleskom je i onaj da kažu kako su. Postoje pjesmice i sličice i tekstići koji šestogodišnjake pitaju „How are you?“ a oni odgovaraju „I'm fine, thank you“ i tako ukrug. Prošli sam tjedan tako vježbala s njima i jedna mi je djevojčica na moje „How are you?“ šutjela. Znala sam da zna odgovor pa sam je pitala šta je bilo, a ona mi je rekla da zna kako se osjeća, ali ne zna kako bi to rekla na engleskom. Kad mi je rekla kako se osjeća, mislila sam da je čula negdje tu riječ pa je sad upotrijebila u pogrešnom kontekstu i zbunila sam se i sama. „Pojedinačno,“ rekla je i objasnila opet, sa svojih malih šest godina, da ne zna kako bi to rekla na engleskom.

„Izludit ćeš me s ovim naušnicama,“ rekao si dok si sklanjao nesparene šarafe i male biseriće sa stola, vitrine i šanka. „Jednu sam neki dan našao i u zdjeli s voćem,“ i to si rekao, a ja sam se smijala i ispričavala se sve argumentirajući kako ja uvijek znam gdje sam koju ostavila i da se najslabije snalazim kad su u kutijici za nakit. I onda smo raspravljali o naušnicama kao o ljudskim pravima i svatko se borio za svoju stranu. Čini mi se nekad da o tim stvarima pričamo samo kako bismo ignorirali neke druge. Da sutra ideš na tri dana, a da je meni od toga već muka, takve stvari naprimjer.

Da se osjećaj dugoročne razdvojenosti vrati na tvorničke postavke i stupi na snagu čim ti stupiš točkovima izvan table grada. I da se resetiraju sve one hladnoće kreveta navečer i tišine uz jutarnju kavu kad je križanje dana na kalendaru najveća radost tjedna.

Da se instantno na početak vrati svaka mržnja razgovora telefonom u kojem se razabire svako treća tvoja riječ i gdje „halo“ izgovaramo u pet minuta češće nego ukupno u jednoj godini. I da svaka poruka na odgovor čeka predugo, a svaka riječ zvuči prevažno.

Da dok hodam po stanu nalazim tvoje izgubljene upaljače u mojim ladicama sa šminkom, džepovima farmerica što si ih ostavio u korpi za veš ili pored svijeća još od onda kad sam ih ja posuđivala. Pa pored jednog od njih nađem i svoju izgubljenu naušnicu, bez šarafa, naravno, i odjednom sve nekako ima smisla.

Mislim, to što razgovaramo o naušnicama da ne moramo o nekim drugim stvarima.

Naprimjer o tome da sam bez tebe uvijek nekako... Hladna strana kreveta, tišina ujutro i zaboravljen upaljač iza svijeća.

Naprimjer o tome da se bez tebe uvijek osjećam kao izgubljena naušnica bez para i šarafa.

Da se bez tebe uvijek osjećam... Ne znam kako bih ti to točno objasnila govorom.

Nekako baš...

Pojedinačno.