Voli me uvijek kao što me voliš ujutro. Kad svako umorno jučer još spava i kad okreneš svoja leđa kao zid od zmajeva svakome tko pokuša provaliti u naš zamak od dva jastuka. Objavi rat novom danu, rigaj na njega vatru i voli me još malo duže. Kad rukom skloniš pramenove moje kose iz usta, kad zatvorenih me očiju privučeš još malo bliže.
Voli me uvijek kao što me voliš ujutro, tek trenutak prije buđenja. Kad je sve mirno kao more u ljetnu zoru i nisu se još izlegle riječi kojima se gađamo kao snježnim kuglama. Kad nogu prebaciš preko moje i isprepleteš nam ih u nemoguće položaje. Položaje kakve mogu zauzimati samo luđaci koji dišu unutar tih zidova bez zraka za dvoje.
Voli me uvijek kao što me voliš ujutro. Kad se još ni ptice ne čuju, ne postoje automobili ni satovi. Kad onako u tišini potpuno nesvjesno poljubiš me u rame i počešeš se nosom o onaj dio između ramena i vrata.
Jer kad me voliš, nijedan nam krevet nije malen.
Voli me uvijek kao što me voliš u tom dubokom uzdahu, u tom samsonskom zagrljaju, u tom nesvjesnom prekinutom snu.
Voli me uvijek kao što me voliš ujutro.
Add comment
Comments