2018

Pružam ti ruku na centru terena. Obje imamo blatnjave dresove. Štucne na nogama snizale se do gležnjeva. Kosa mokra od trčanja, trebalo je izdržati sve te minute pune brzine. Ljuta sam, tužna sam i umorna sam. I nisam u formi. A za tebe, iskreno, evo ne znam šta bih rekla. Pružam ti ruku, opet prva, jebiga, naučeni sportski duh dok grizem usne i ne želim te više vidjeti. Pružaš i ti ruku. Gledamo jedna drugoj u oči zadnji put. A šta da ti kažem?

Prljav ti je bio onaj napad na početku. Ono kad si cijeli moj tim pokosila tamo negdje točno na početku proljeća i isključila nam jednog od trenera. Počela si nemilosrdno, odlučila si da je gruba igra jedini način na koji možeš doći do rezultata koji si željela. Uzela si ga, jednog od naših trenera, ničim izazvana, potpuno iznenadno i odmah nam poremetila ritam igre. Dok smo se snašli već je bilo ljeto. I jedan nula za tebe.

Ogromnih, nedostižnih jedan nula za tebe.

A nije ti bilo dosta. Opet si igrala prljavo. Probudila si me nekad u zoru s pozivom koji se nikad ne želi primiti, a točno minutu prije negoli ga primiš znaš šta će progovoriti iz te slušalice. Prevrnula si jednog od nas u jedno prekrasno, ljetno jutro i do kraja mi utakmice usadila nekakav strah. Ne znam zašto nam tada nije dosuđen penal, pa ni slobodni udarac, uvjerena sam bila da nakon takvog prekršaja s tvoje strane slijedi nekakva prednost za nas, nekakva iznenadna radost.

Nisi popuštala. Gurala si nas u ordinacije i u mrtvačnice više nego ikad. Nema time outa, rekli su, samo igraj. Između dva poluvremena sabrala sam sve svoje igrače i naredila im da te kose, bacaju i šutaju na terenu, da nema veze, crveni kartoni, isključenja, sve te disciplinske mjere sam rekla da ću podnijeti i da te moramo pobijediti.

U drugom si poluvremenu i dalje udarala i zabijala. Svaki put kad bismo izjednačili jednog si mi igrača sakatila, ulijetala mu klizeći i vukla za dres.

A mi umorni i teški u nogama. Sa sve zakačenim nevidljivim stubovima za kopačke, neće nas i neće.

Kad sam mislila da sam na pragu prednosti, oduzela si mi ponos, godine i godine treniranja i truda izbila si mi iz trbuha skupa s dahom i osjetila sam kako ležim nasred travnjaka, ispred očiju mi privremeno crnilo i sve te glave posložene iznad mene. Mogu još, mogu još, dobro sam, u redu je, ne želim van, ne treba mi zamjena.

Razboljevala si. Pogoršavala si stanja, metiljala se u nalaze.

A onda si odlučila izvući sve aseve iz rukava. Ubila si nešto u meni, a ja nisam ni znala da to radiš. Stalno sam to nazivala nepravilnom igrom, nesportskim ponašanjem, stiskala sam zube i krpala svako to krvarenje što je iz mene izlazilo tri minute prije kraja. A igra nije bila nepravilna, rekle su sudije kasnije. Tako je to, to se događa, sve je u redu, ustani i igraj dalje.

To ti je nogomet, to ti je život, tako je to, jebiga sada, igraj ili izađi, nemaš trećeg. I svi su se u timu pogubili, nitko od trenera više nam nije imao šta savjetovati, svi smo se nekako povukli na svoju stranu, a ti si zabijala golove, izvodila penale, slobodne udarce, kornere, dok je naša obrana negdje na centru pokušavala shvatiti koliko još. Sviraj kraj, sviraj kraj, govorili smo sve sebi u bradu.

Jebiga, stara. Nazvat ću te gubitkom. To si bila. Ne nepravilna igra, nego pravilni gubitak. Sad znam.

Tvoj tim broji 365 igrača i na dresovima svima piše isti broj. 2017. A šačica nas igrala je u gostima. I na dresovima su nam pisala imena, a ne brojevi. Naivni, nespremni na tebe tako jaku i upornu u klizećem startu, izgubili smo ovu utakmicu.

Ali imamo pravo na revanš. I zato ovaj susret u gostima nazivam treningom.

I znaš šta?

U revanšu dolazimo jači. Možda malo slabiji brojem, ali toliko jači da nećeš znati šta je snašlo sve te gromade koje šalješ na nas.

Nijedna smrt, nijedan udes, nijedna bolest, nijedna odgođena diploma i nikakav gubitak neće imati šanse kad na centru sudija zazviždi početak, a mi se prebacimo u napad.

Stajat ćemo pred golom svih devedeset minuta. Ako treba i u produžetke. Svih 365 dana. I nećemo imati milosti.

To ti obećavam dok ti pružam ruku na centru, na kraju ove utakmice. Blatnjava, izmorena i krvava. Sljedeće će nas godine biti više. Ne znam kako, ali hoće.

Jer si se u jednom zajebala, stara. Zaboravila si nešto. Ti odlaziš, a mi ostajemo.

I nazvat ćemo sljedeću utakmicu pobjedom. S brojem 2018 na protivničkim dresovima. Zvat ćemo je pobjedom. U inat svakom prljavom faulu koji si odigrala na nama. Čim počnemo. A počinjemo.

Tri, dvije tisuće i osamnaest, sad.