Ljubi do ugriza

Svađaj se do plača. Vrišti u hodniku i zaključavaj vrata, ne daj da ode prerano. Izgovori sve što se nataložilo u glavi, u srcu i prstima, sve što je bila namjera, i ono još važnije da zna, što namjera nikad bila nije. Steži ruke i ne puštaj prerano. Svađaj se do plača, pregazi granicu i ispričaj se ponosu kad prođeš pored njega i zgaziš mu na mali prst. Posvađaj se do usana.

Ljubi do ugriza, sudaraj se zubima, neka vam se nosevi sve isprepliću kao pletenica. Grli do kvrcanja kičme, dok ne osjetiš kako s drugim bićem postaješ jedno. Nemoj se zaustaviti ondje gdje drugi kažu, uvijek voli do u nedogled. Voli do jecaja. Svaki odglumljeni osmijeh zamijeni uzdisajem. Razgrni redove svega što bi se trebalo, svega što je po tuđim zakonima i proguraj se naprijed do onoga što si zapravo ti.

Nosi izrastak na kosi do vrata, ako ti je vrijeme ljepše kad se ujutro još malo uspavaš pored njega. Preskoči sve dogovore i sastanke, ako sebi ljepše mirišeš uz kavu još malo duže. Ne gledaj kroz prozore, gledaj u prozore, i to s ulica, dok ne propuštaš sunce i miris behara. Nosi majice i dukserice što su se na njima stvorile one bobice od starosti, ako ti ljepše mirišu, na zagrljaj i poljubac u vrat, a ne na butike. Nosi djecu na ramenima. Šetaj u parku, ljubi se na klupi. Putuj do bankrota, štedi do sljedećeg. Probaj nutelu i majonezu da se uvjeriš da je fuj. Svaki dan pređi deset tisuća koraka više.

Iskoristi sve iz vreće zvane život. Svađaj se do plača, ljubi do ugriza, grli do kvrcanja kičme. Budi sad, a ne sutra, jer sutra je možda samo velika laž. Prije nego što se sjetiš da si prolazan, budi najjače, najtrajnije što znaš.

Kad se već živi do smrti, ne umiri onda do starenja.