Maminih 50

Njezinih je pedeset zapravo sto, ne znam jesam li vam to rekla. Sto godina strpljenja, sačuvanih živaca i produmanih noći u nadanju da ćemo je nekad razumjeti. Ali ne ono kofol, kao kad se praviš da razumiješ politiku, nego zaprave, istinski, shvatiti i glavom promućkati pa progutati svaki razlog zbog kojeg je govorila sve što je izrekla. Što je prešutjela sve što je šutjela.

Njezinih je pedeset zapravo sto, ne znam jesam li vam ikada to rekla. Sto života preobrazbe, iz mame u prijateljicu, iz brige u razbibrigu, iz žene u dijete. Sto godina pravdanja tati, toj strogoj moralnoj vertikali, naših prekratkih haljina, poderanih farmerica, prljavih starki i probušenih ušiju na tri mjesta. Čuvanja naših tajni, savjetovanja od toga da sise nisu važne do toga da je u prihvaćanju spas.

Kad sam bila mala, po njoj sam ravnala sve. Šta je dobro, a šta ne valja. Kako treba i kako ne treba. Možda sam zato odrasla u ženu koja voli duge nokte, kavu i stosatnu priču na kauču. U ženu koja voli, i tom ljubavlju može pomjerati svjetove pa misli da je to najvrjednije što postoji i što će ikada postojati.

I nema te riječi koja bi je opisala ni slike koja bi je dočarala. Ona je smijeh od kojeg se zatrese svaka grana na Humu i zablješti još malo jače mostarsko travanjsko sunce. I njezinih je pedeset zapravo sto, ne znam jesam li vam to rekla. Jer svaku godinu ona proživljava duplo, jer živi srcem koje vrijedi za najmanje dva. Sto mjereno u ljubavi, sto mjereno u sreći i sto mjereno u nezamjenjivosti. Samo joj se (s)to na licu ne vidi.