“Mogu li ih odmah obuti?” pitala bih mamu svaki put kada bih, kao dijete, u trgovinama cipela pronašla one koje ću ponijeti kući. Uvijek bi mi tada one stare cipele, sandale, papuče, tenisice u kojima sam došla izgledale tako staro, godinama starije nego prije pet minuta, kada im nisam bila pronašla zamjenu. A one nove sjajile bi se na mojim nogama i pitanje nikada nije izostalo. Odmah sam ih htjela isprljati asfaltom do kuće, ponijeti s njima koju žvaku zaljepljenu na trotoaru Starog Veležovog.
A nikad me nisu zvali nestrpljivicom. Nikad ta moja osobina kratkog fitilja za čekanje nije bila istaknuta ispred ostalih. Nekako sam je dobro skrivala, gurala pod tepihe svojih emocija koje sam prosipala kao iz korpe pune bombona pred svakoga tko mi se imalo približio. Djevojčica sa suzom blizu guzice, emotivnim riječima i mudrim odgovorima nikad zapravo nije otkrivala da ništa ne može baš dugo čekati. Ni djecu da se igraju s njom, pa će se igrati sama. Ni roditelje i bake da joj daju juhu, pa će je isprosipati po sebi sama. Ni vrtić ni školu da je nečemu uče, pa će se učiti sama. U tome sam odrasla, u ustrajanju da sve i uvijek radim sama.
A onda si došao ti. Pojavio si se u mom životu kao kad se bura pojavi ujutro kad se probudiš i odmah znaš da dan neće biti nimalo običan. Propuhao si me i ukočio mi sve vratove na tom propuhu. Došao si da ispečeš pa kažeš, dok su sve moje riječi žestoko sirove. Da triput mjeriš, a jednom režeš, dok sam ja već iskasapila makazama sve oko sebe. Da prvo skočiš pa kažeš hop, dok sam se ja živa izhophopala a uopće nisam skočila.
Da odeš, a ja da te čekam. Sa svim svojim prekratkim fitiljima za strpljenje.
I dok te čekam, da sve cipele uredno pakiram u kutije i više nijednu ne obuvam u radnji.
Dok te čekam, da više nikad ne poželim ništa raditi sama.
Jesmo li se zapali ili smo se našli, jesmo li se ikad uopće tražili ili smo jedno na drugo nabasali, jesmo li si suđeni ili smo si dosuđeni, ne znam. Znam samo da si jedino rame zbog kojeg se zaustavljam pred rudom. Jedina si ruka s kojom nisam guska, barem ne ona u magli. I traješ tako dugo, da uz sve druge ti opet izgledaš sjajnije i novije. Da uvijek s tobom poželim zauvijek vraćati se kući.
Jedino si što sam ikad čekala. Ljubav je postojati zajedno. Jedino si što sam ikad čekala jer sam znala da jedino što sama nikad ne bih mogla jest voljeti kao što volim s tobom.
Add comment
Comments