Naša je ljubav mostarska zora. Tiha, mlada i isprana od svega što vonja. Čista, nova i mirna, poput mora ujutro. Beskrajna i predivna, ali često samo nama.
Naša je ljubav gusti hlad ispod trebinjskih platana. Neprebrojivo lišće u krošnjama zelenog ljeta koje propušta sunce tek sporadično, da oboji zrak. Ona je hladna i vrela u isto vrijeme, siva i žuta najjačeg intenziteta.
Mir ostroškog manastira, to je naša ljubav. Penjanje kroz šumu i tamjan u stijeni, prenizak strop i neboredući krov. Nepregledno prostranstvo na dlanu, udah do pete i zatvaranje očiju. Ona je suza ispod tišine kamena i voda na izmučenom i umornom čelu bolesnog starca.
Divljina prometa bez pravila, preticanje u skoro sigurnu smrt pa izvlačenje u zadnji čas dok Albanija zvuči tako daleko, nevjerojatno. Polukružni okret na brzoj prometnici i kočenje do zabijanja u asfalt. Naša je ljubav užasna i opasna kao albanske ceste pa samo trenutak nakon toga čarobna i omamljujuće mirisna kao njezina nepregledna, ljubičasta polja lavande.
Naša je ljubav makedonsko jutro uz jezero. Sreća u praznini. Plima stajaćice. Opipljivi mir praznih kamenih ulica i zvuk buđenja u uvalama.
Ona je drevna, vječna i fascinantna kao grčki meteori. Kontradiktorna i divlja, nije istok, a nije ni zapad, a oboje je. Preglasna noć koja se tek pred zoru stišava. Starica, a ljepotica. Pubertetlija, a mudrica. Šarena kao grafit i otmjena kao amfiteatar. Kamen usred jednom izgorenog grada i prazna crkva kojom odzvanja disanje.
Mostarska zora, trebinjska krošnja, ostroški kamen, albansko polje lavande, makedonsko jezero i grčka starina - to je naša ljubav.
U samo pet dana.
Add comment
Comments