Neću ti moći napisati snove. Ne znam ni hoću li ih moći pročitati ikada. Moći ću samo biti jedno golemo uho, nadam se ne previše strašno i daleko onome što budeš ti, koje će slušati i zamišljati boje u kojima sanjaš. Ne znam hoćemo li te boje isto vidjeti. Ali, eto, tvoj tata i ja boje vidimo potpuno različito, njemu je recimo narančasta ista kao zelena, a meni crvena ima tisuću nijansi, pa nam je opet lijepo.
Neću ti moći napisati snove, to se nikada neće dogoditi. Ali da mogu, napisala bih u njih nešto što ne postoji na javi. Napisala bih nešto nestvarno i lijepo, da dok ih sanjaš ne moraš misliti ni o čemu. Nešto gdje ćeš samo uživati, biti slobodan od svake vrste okova koji postoje, biti nasmijan bez straha da ćeš za pet minuta zbog toga oplakati. Napisala bih mjesto gdje ne postoji nepravda i napisala bih vrijeme gdje ne postoji novac. U tom bi snu bio potpuno sretan jer ljudi koje bih ti napisala u tom snu ne bi imali imena ni boju kože ni najdraže boje. To bi sve ti mogao dopuniti sam.
Danas smo ti kupili krevetić i razmišljala sam kako bih ti rado već u njegove šarafe i jastučiće utkala poneki san. Ali snove ti nikada neću moći napisati ni na koji način, jer ćeš ti sanjati potpuno drukčije od mene i od svih koje znamo. Možda nećeš ni vidjeti boje, a možda ćeš ih vidjeti duplo više od ostalih ljudi, tko zna.
Noćas sam te sanjala. Kako imaš nekog svog najdražeg medvjedića i kako mi se smiješ širom razvučenih usana. I cijeli dan mi je taj osmijeh u glavi, u isto me vrijeme smiruje i unosi u mene neki nemir od radosti. Nisam ti vidjela boju očiju, ali taj osmijeh bio je galaksijama jači od svake emocije koju poznajem.
Ne bi postojale granice u tvojim snovima kad bih ti ih ja mogla napisati. Ne bi postojala tuga, vjerojatno ne bi znao ni što su suze. Postojalo bi sunce i more bi postojalo, neka nepregledno prostrana livada na kojoj se može sve što se poželi. Ali snove ti nikada neću moći napisati i ponekad će biti teško živjeti s tim. Kad zaplačeš zbog nepravde, kad ne budeš mogao ama baš sve što zaželiš zbog toga što se ne prezivaš malo zvučnije, kad svaka boja koju obožavaš odjednom postane nepoželjna na ovoj livadi na kojoj se migoljimo između granica i okova.
Kad te prvi put spustim u krevetac, tamo pored pande i jastučića, znat ću da ćeš sanjati. I gledat ću kako spavaš, još potpuno neopterećen i nesvjestan svijeta u koji si stigao. Bit ćeš mi i dalje emocija drukčija od svih drugih, neobična i topla, nježna do kosti. Znat ću da ćeš sanjati, u bojama ili ne, o životinjama ili plišanim igračkama, o livadama ili morima. I pomislit ću tada da je sve što vidim toliko lijepo, toliko da ljepše ne bih mogla ni napisati, da sam snove sama sebi pisala.
A o životu i nepravdama pričat ćemo dok se budu događale. Snovima ti nikad neću smetati.
Add comment
Comments