Zvala si se Infektivni odjel bolnice, Soba u kojoj smo naučili šta je sepsa i zagrljaj od boli do boli, San na jednoj strani kreveta i Buđenje uz nalaze.
Zvala si se Nova knjiga, Gomila predivnih ljudi koji su je čitali, Prijateljstva sklopljena putem poruka i promocija, Bezbroj emocija proživljenih kroz trenutke u kojima se netko pronašao u mojim riječima.
Zvala si se Grčka, i Makedonija si se zvala. Ljubav ponovno vraćena na svoj prvi udah, Putovanje koje je uspjelo unatoč svim prirodnim i inim silama. Zvala si se Mir u ostroškom manastiru, Najljepše svitanje uz Ohridsko jezero i Sumrak na jednom solunskom krovu.
Ime ti je bilo još jedna dijagnoza, ali to sam ime zaboravila. Sjećam se samo da si boljela tada, nekako gorko slatko, usred noći u grčevima i znoju, ali da je sva bol nestala s onim otkucajem malog srca jednog utorka. Tada si se počela zvati Pobjeda, a nadimak ti je počeo biti Radost.
Zvala si se ti i Slomljeno srce i Teške odluke, Preživjeti do prvog i Rastanak. Ali nakon svakog tog ružnog imena dobila bi po jedno lijepo. Posjete na kauču. Prvi red na festivalu. Prijatelji u Zagrebu. Pripremljen doručak prije posla. Udarci iz trbuha pred spavanje.
I činjenica je da, kakva god da si bila, kako god da si se zvala, zauvijek ćeš nositi imena Prvi krevetić, Plišana igračka i Osmijeh na ultrazvučnoj sličici. Ne mogu reći da si time izbrisala sve tegobno što si donosila, ali barem si dala džokera za smijeh u svim onim danima kad si se zvala Tuga.
Nadam se da će tvoja nasljednica za nas sve imati još više sretnih nadimaka, i jedan najveći Osmijeh u svom imenu. Bilo je lijepo, stara, zapravo kad pogledaš. Nekako u momentima jako, jako teško, ali gledano iz drugog kuta opet jako, jako lijepo.
Po tvojim danima nazvat ću neke vječne uspomene svog života. A po danima koji od sutra slijede, nadam se, još više sretnih, još jače nasmijanih, puno manje bolnih, a puno više ljubavnih. U to, i u svako tvoje ime, sretna nam, zdrava i nasmijana bila ova od sutra. U svim svojim imenima.
Add comment
Comments