Ljubi mamu

“Ljubi mamu,” govorim i namještam svoj obraz na njegove nasmijane usne. Kad mu se približavam sklapa oči, a kad se odmičem smije se još jače i guguče. Ja se smijem s njim i ponavljam to podučavanje poljubaca još nekoliko puta. Nemam pojma kuži li šta hoću od njega, ali pravim se da uči i da će jednom, kad već prođe nekoliko mjeseci, njegova verzija svjesnog poljupca sletjeti na moj obraz.

Pakirali smo se prošli tjedan, ali smo odlazili samo za vikend u kojemu će njegove nožice prvi put probrčkati morski plićak. Spremila sam njegov koferčić, pa onda i naš, otišli smo iz grada u proljeće, a vratili se u najvrelije ljeto, sa samo dva dana odmaka. Tu je večer naučio što je vrućina i mostarski ćelopek koji ne da spavati, prvi se put pošteno uznojio i unervozio.

Dan nakon povratka s mora odlučila sam da će naučiti i šta to znači ljetna jutarnja šetnja Mostarom. Pričam mu kako mi je baš super što ne spava, nego promatra grad sa mnom. Prolazimo mojim najdražim ulicama, čuju se ptice i još je relativno nevruće. Govorim mu kako ćemo uskoro opet na more, ali da ne zaboravi i ovaj svoj grad, kako zna biti lijep, evo ovako ujutro naprimjer, i kako su ovo što miriše lipe, najljepši parfem ljeta koji će pronaći samo ovdje. Tamo na šetalištu već je od jutra štand s knjigama, zastajemo i pokazujem mu slova koja imam i koja ću tek kupiti, govorim mu kako ćemo za laku noć čitati svašta.

Prolazimo svim mojim najdražim ulicama i u svakoj zamirišu lipe, još samo to jutro. Već dva dana kasnije više ni ujutro nije lijepo šetati. Ispod našeg balkona ostala je razrovana cesta s koje prašina upada u oči i u njegova kolica. U svakoj ulici pa tako i u onim meni najdražima širi se ogavni smrad i lipe više nemaju apsolutno nikakve šanse. Posvuda priče o otrovu, bolestima, rakovima, kao da smo nekakva stoka, pomišljam i šutim.

Pakiram nas opet, i opet na samo dva dana, da pobjegnemo od realnosti, ali bukvalno. Pričam mu o svemu, samo o ovome šutim, nekako me stid i teško mi je što sam ga dovela tu da živi. Kao da smo svi stoka, tako sam se osjećala kad sam ga morala provesti pored kontejnera koji se prelijevaju poput neke nimalo čarobne fontane smeća, nakon što smo prešli preko makadama usred grada, kroz prašinu i ispred auta za koje nema regulacije prometa. Stid, točno me stid, što sam odabrala da će tu živjeti, ali šutim jer znam da ga nigdje drugo ne bih mogla sretna učiti šta je jutarnja šetnja i poljubac u obraz. Odjednom mi ona moja romantična zabluda o ljetnom parfemu zvuči tako glupo i blesavo, sve što sam mu govorila kao da sam slagala. I zato šutim o tome, pričam o nečemu drugom, o moru, o plićaku, o Tajlandu. A o potpuno usranom miksu emocija u sebi šutim, jer nemam šta da mu kažem, kao da sam svjesna da bi i beba zbunjeno samu sebe upitala koji mi je vrag.

Mislim, upamtit će lipe i šetnje u zoru, dok još ništa nije zaudaralo, dok nije bilo otrova, ako je takvo vrijeme uopće postojalo. Upamtit će knjige i ptice što se javljaju, prstiće koji dodiruju more, a ako mu ne ispričam sve ovo drugo, to mu se neće zadržati u glavi. Zatvara okice kad mu približim obraz i smije se kad se odmaknem. Dok mu uzvraćam osmijehom, kroz glavu mi sjevne samo prizor u kojemu on pakira svoj odrasli kofer i ne pita se čini li ispravno. Nego preskače vreću smeća, odmahuje rukom prašinu razrovane ceste i pita se što to s nama nije u redu kad to nismo već davnih dana učinili, i, ako smo već mogli birati, zašto smo ga tu odgajali. “Ljubi mamu,” kao da mu govorim u tom prizoru i odjednom se vraćam u sadašnji trenutak. On guguče, a ja uviđam. Nikada nisam osjetila ovoliku grižnju savjesti za nešto što zapravo nisam ni uradila.