Mogla bih vam pisati o tome kako svaki dan kad šetamo moramo biti posebno kreativni u smišljanju alternativnih puteva silazeći s trotoara na kojima se gospoda ulaštenih automobila parkira točno da zablokiraju poravnati put namijenjen kolicima. Ili bih vam mogla pisati o tome kako se veoma često pokretima ruke i kažiprsta prema semaforu raspravljam s vozačima dok s kolicima prelazim cestu na onoj zebri kod Mepasa, gdje je zeleno, ali ipak malo i crveno, pa su vozači gnjevni na žuti krović i točkove koji im produžuju vožnju točno sedam sekundi.
Mogla bih vam pisati o tome kako hormone štitnjače nisam izvadila otkako sam rodila jer baš na dan kad uspijem organizirati život, nabaviti uputnice i napokon otići u bolnicu saznam da aparat ne radi i da ne radi do daljnjeg. Letrox doziram sama sebi ofrlje. Isto tako bih mogla spomenuti da ne rade još mnogi aparati mostarskih bolnica koji trebaju puno ozbiljnijim pacijentima od mene hašimotice.
S lakoćom bih mogla napisati stranice i stranice o tome kako me odavno nešto nije užasnulo kao spoznaja koliko zloće ima među nama, koliko se ružnih sudbina želi ljudima koje ne poznajemo, sve s vlastitih kauča dok je sve što tako paradoksalno želimo samo zdravlje za one što spavaju u susjednim sobama. Mogla bih objašnjavati ispočetka koliko ne znamo šta je tolerancija, koliko smo uvijek i vazda zaglavili u pričama o našima i vašima i njihovima, koliko se sve samo svodi na isto, noćne more naših trauma.
Nove bih knjige tako ispisala i istočila burad gorčine iz sebe, stvarajući tako mjesta za još sedam badanja iste.
Ali mi se ne piše o tome.
Piše mi se samo o tome koliko je teško jučer, na moj rođendan, bilo uslikati nas troje s prednjom kamerom mobitela jer je Neretva toliko glasno šumila, a on se toliko snažno okretao prema njoj da sam naposljetku morala odustati od rođendanske uspomene i pustiti ga da je gleda.
Samo o tome koliko voli krošnje kad ih bura škakilja.
I koliko se smije ptičicama.
Add comment
Comments