Anastasia Beverly Hills

Svake godine malo prije Božića, mama, sestra i ja idemo kod bake kako bismo pravile njezine poznate slatke kiflice. To su kiflice punjene džemom, obavezno domaćim, i koje je zbilja dosta naporno napraviti. Godinama ih je baka pravila sama, a sada ih pravimo nas četiri, jer kad pitate baku recept za njih ona prvo kaže - brašna na kilo masti. Dovoljno je čuti samo to da znate kako vas, uz dodavanje ostalih sastojaka, čeka pozamašna gromada tijesta koju onda valja razvaljati, čašom izrezati u krugove, napuniti džemom prethodno pripremljenim i zamiješanim s orasima, preklopiti, ukrasiti vilicom, ispeći, ohladiti, posuti šećerom i popakirati u plastične posude kako bi našle svoje mjesto u čak četiri ili pet domova.

Već na prvi pogled vidi se da to nije posao za jednu osobu, ali nekako važnije od toga je ta naša tradicija koja se sad već ustalila i smjestila u predbožićnu rutinu. Taj naš proces pravljenja kiflica traje i po dva tri sata i tijekom njega vrte se razne priče. Neke od njih tradicionalne u svom ponavljanju, a neke od njih i nove. Uvuče se u to naše pravljenje kiflica i otvaranje starih albuma, gledanje fotografija i smijanje na iste. “‘Aj pogodi tko je ovo!” kao glavni uvod na svaku crno bijelu fotografiju. Uvuče se i komšiluka, uvijek netko naiđe i sjedne s nama barem pet-šest minuta. Uslikamo se i mi svake godine uz šape i kiflice, prije nego popijemo kavu i odemo svojim kućama. Ima nešto u tom tijestu i načinu na koje zamasti stolnjak pri kraju pripreme. Ali najviše toga, te čudesne blagdanske emocije, ima u tom stanu u kojem imam osjećaj da sam naučila voljeti neobično odraslim razmjerima, u fotografijama po cijelom dnevnom boravku, drvenim okvirima na balkonskim vratima i parketu koji škripi pod nogama. Nisam u životu imala baku koja je živjela na selu pa ne pamtim iz svog iskustva stare kuće iz priča za djecu, ali zauvijek ću posebno imati miris njihovog stana u nosnicama, i nikad nigdje više neće tako mirisati.

Moja me baka fascinira svakim danom, a danas je to nekako bilo posebno. Prije nego što smo se uslikale, nije joj bilo lijeno pronaći finu bluzu, a nakon toga i neke specijalne naočale, da vidi kako je ispala na slici. Nije joj strano i ne treba joj posebno objašnjavati kako funkcionira slikanje uz pomoć tajmera na mobitelu, žena je to koja je uvijek išla u korak s vremenom. U njezinim godinama žene klonu, bude ih briga, a ona dođe u butik da kupi odjeću i kad joj prodavačica pokuša podvaliti neku “bapsku” trenirku, ona joj lijepo odgovori “Ja vam ni po kući ne volim hodati svakakva.” Kad smo već kod bapskog, tako je opisala neke cipele nedavno, i baš ju je bilo briga što bi komotno mogla nositi i prabapske cipele, ona zna što želi. Žena je to koja ne da se nije prepustila starosti, nego uredno koristi regenerator za svoju prekrasnu sijedu kosu, jer ona živi svoj život kao da ga je tek sad dobila na dar, i tako svaki dan.

Danas me posebno fasciniralo nešto kod moje bake. U zajedničkom pospremanju njezinog nesesera, moja joj je sestra pregledavala karmine i valjajući se od smijeha pokazala meni jedan od njih. “Evo gdje ti je Anastasia Beverly Hills karmin!” Jednom mi je prilikom R. iz Amerike donio neku mini kolekciju karmina famozne Anastasie za koju su sigurno čule sve djevojke koje vole šminku i znaju da je ta razvikana marka nešto što si ne priuštiš svaki dan. Ja sam nekad jedan od tih karmina ostavila kod mame. Mama je jednom ponijela baki pet šest karmina koje je pronašla u kući, među kojima je bio i taj ABH, i rekla joj da izabere koja joj se nijansa najviše sviđa. Ona je prstom pokazala na taj.

I meni je to beskrajno prekrasno, taj fascinirajući dokaz kolika je ona kraljica i koliko je boli briga za sve. Brašna na kilo masti, reći će vam da tako započnete pisati recept za kiflice, noseći na usnama skupi karmin, veze nemajući da je to tako, ali znajući negdje u dubini sebe da jeste. I ona je uvijek znala da ona to jeste - kraljica koja živi život punim puncatim plućima.

Eto, to nam želim svima. Da živimo život punim plućima, kraljevski u svim godištima. Da nas boli briga što smo prabake i da želimo moderne cipele. Da zamašćujemo stolnjake i nosimo karmine, sve odjednom, jer samo tako se koristi apsolutno sve što život daruje.