Novo je uvijek bolje

Barney Stinson, jedan od likova iz jedne od mojih najdražih humorističnih serija, u jednoj od epizoda ima teoriju da je novo uvijek bolje od staroga. Nove djevojke, nova tehnologija, nova odjeća, glazba i ostalo. Sve što je novo bolje je od staroga, po defaultu, i to je za njega kraj priče.

Za Božić sam svome mužu htjela kupiti jedan poseban dar. Koliko je god to bio dar njemu, bio je i meni, jer oboje volimo glazbu i odavno spominjemo to nešto što želimo u vlastitom domu. Gramofon. Istraživala sam i prijašnjih godina i nikako nisam mogla pronaći nešto što bi znalci odobrili, a da se uklapa u naš budžet. Ubrzo sam shvatila da znalci nikada neće odobriti ništa što je unutar mog budžeta, ali da i ne trebaju, jer to što oni preporučuju ne služi za slušanje glazbe nego za neke dodatne kerefeke i didžejanje, a to mene, a ni R., ne interesira.

Pronašla sam gramofon koji su odobrili prijatelji i osobe koje već imaju gramofon. Pokušavala sam izmanevrirati različite poteze kako bih cijenu još dodatno spustila, ali na kraju se ispostavilo da je jedina opcija bila osobno ga kupiti u Zagrebu, u nekoj trgovini Bogu iza tregera, dok me sestra vozi po mračnim ulicama, a R. ostaje u kafiću kako ne bi otkrio iznenađenje. Dok trpim poglede s visoka svih prisutnih jer ne znam finese i razlike u specifikacijama, a lik mi daje kutiju bez vrećice, trudnoj do zuba i očajnoj da sakrijem taj poklon od R. u autu. Ali eto, uspjela sam, čak sam i cijenom minimalno izmanevrirala, iznenađenje je sačekalo reakciju do božićnog jutra i sad imamo gramofon i bogatu kolekciju od čak šest ploča od kojih su nam tri poklonjene.

Ovaj tjedan stigao mi je žuti papirić iz pošte. Stižu oni stalno, uvijek nešto naručujem, a rijetko se dogodi da mi to nešto dođe na vrata. U većini slučajeva dočeka me žuti papirić u sandučiću i onda moram do pošte po svoju pošiljku. Ovaj put bio je prvi kad nisam znala po što idem. Svaki put do sada procijenim što je moglo stići u ovom trenutku i do pošte bih znala što će me dočekati. Ovaj put nula bodova, jer ništa nisam bila naručila, i bilo mi je potpuno nepoznato za što će teta iza šaltera zamijeniti žuti papirić.

Nisam ja išla u poštu, išao je R. i kad se vraćao pozvonio je da otvorim vrata, a ispred njega ušla je ogromna paketina. Smijao se cijelim licem, a i ja sam, a kad sam vidjela od koga paket stiže lice mi se valjda dodatno rasteglo, moralo je, jer sam osjetila da se smijem još jače. Dobro poznati rukopis iz dobro poznatog grada iz jako dobro poznatog života ljubavi i prijateljstva zauzeo je jednu stranu te kartonske kocke. Razderala sam selotejp i iznutra je iskočio najslađi pokrivač za Godoa kojeg još čekamo, sašiven od nevjerojatne pažnje i ljubavi koju dobiješ samo od onih koje osjećaš tako blizu srcu. Uz pokrivač stajala je čestitka, meni možda još i draži dio, jer će prenijeti te njihove glasove malenome jednom kad sam bude mogao pročitati slova iz nje.

Idući sam dan sjedila u dječjoj sobi, gledala sam u naljepnice na zidu koje je R. postavljao više od sat vremena. Mogao je proguglati neki tutorial za neki life hack kako lakše zalijepiti naljepnice i sve bi bilo gotovo za petnaest minuta. Ovako smo dulje od sata zajedno mjerili udaljenosti i redali balone. Na krevetu novi pokrivač, na prozorskoj dasci prva čestitka dobrodošlice. S gramofona se čula glazba i nakon tri pjesme prekinuo me zvuk igle koja luta po ploči jer pjesama više nema. Pucketa onaj zvuk i budi me iz misli. Kakvo prelijepo jutro, pomislila sam, jer je još bilo i sunčano, i otišla preokrenuti stranu.

Novo je uvijek bolje od staroga, osim kad nije. Osim kad kod strica nađeš staru gramofonsku ploču na čijem omotu stoji karta za koncert iz osamdeset četvrte kao uspomena, zalijepljena i gotovo nimalo izblijedjela. I kad pomno biraš koji ćeš album naručiti, jer glazbu sada opet plaćaš, plaćaš tom umjetniku koji je snimio album i time mu na neki način odaješ počast, umjesto da samo naviješ plejlistu na jutjubu. I kad stigne ta ploča, preslušavaš je dok ne naučiš redoslijed pjesama napamet i shvatiš da je u tome posebna vrsta čari. Novo je uvijek bolje, osim kad nije, osim kad umjesto dva reda na vocapu i fotografije koju ćeš sutra izbrisati jer ti zauzima mjesto na telefonu dobiješ pravi pravcati paket iznenađenja u pošti, rukom napisanu čestitku iz koje gotovo da možeš čuti glasove i smijeh onih koji su je pisali. Uz to gratis dobiješ i priču koju ćeš ispričati djeci jednom kad upitaju odakle njima taj pokrivač i vječni osjećaj rastegnutog lica u osmijeh. Novo je uvijek bolje od staroga, osim kad nije. Osim kad ti petnaestominutno postavljanje naljepnica na zid koje ćeš prekopirati s jutjuba ne može nikako zamijeniti to druženje i određivanje koji će balon na koju stranu, dok zamišljate kako će mali gangster sutra s masnim bojicama sve to išarati u naletu svoje umjetničke inspiracije.

Čak su i stare sezone te moje humoristične serije bolje od novih. Možda je u novima bolja produkcija, bolja kvaliteta slike, bolja glazba… Ali u starima je bolja čar, bolji smijeh i bolja energija. Valjda se o tome radi. Sve ovisi kako ćeš upakirati. Fotografiju na mobitelu i glazbu na jutjubu lakše je pospremiti, ali u pločama i rukom pisanim čestitkama te malenim pokrivačima ostaju uspomene koje možeš dotaknuti, namirisati, čuti. Rekoh li već, o tome se valjda radi.