Moja njegova bilježnica

U osnovnoj su nedjelje bile najgore. Pritisak od ponedjeljka nešto je čega ne mogu vjerovati da se sjećam. Jer točno isto kao i školske torbe, premalo je to godina za nositi tako velik teret na leđima.

U srednjoj je bilo malo lakše, valjda je pubertet preko svih dana provukao filter -drama- i onda smo nedjeljom zbrajali i oduzimali dojmove od izlazaka, dešifriravali poruke, tumačili poglede.

Na faksu nije bilo pritiska, ali nije bilo ni nedjeljnog ručka za velikim stolom, duge kave i maženja po kaučima. Tada je neka smirena i topla usamljenost bila filter za nedjelju.

Ni u jedan se prošli period života ne bih vratila. Niti na jedan dan. Svaka mi je prekretnica donijela bogatije, ljepše filtere za dane. Moj se sustav apdejtao kako su dolazile nove verzije, ali se nije usporavao. Svako je razdoblje bilo ljepše od prethodnog i zbilja sam onda u svakom razdoblju života bila najsretnija.

Nedjeljom nikad nisam učila. U najboljem bih slučaju pisala neke bilješke, prepisivala skripte ili izvježbane zadatke. Kada su sve škole završile, i dalje sam ostala jedna od rijetkih koja kupuje bilježnice i olovke, zapisuje sve rukom, od popisa za trgovinu do tekstova.

Ovo je na fotografiji moja, a njegova bilježnica, s riječima kojima se obraćam njemu. Zapisat ću mu danas nešto, o jednoj nedjelji u izolaciji (zvuči nekako poetično, jelda?) koju smo proveli na balkonu na suncu, kako ni pod razno nije htio staviti šešir na glavu, i bojala sam se da će mu pocrveniti tjeme, kako je svirala neka predobra tatina plejlista i kako je naučio reći da mamu i tatu voli do negdje tamo iza ramena, ovoliko!

I dan danas nekad mi zamiriše neka nedjeljna stega, neki pritisak od novog tjedna, neka samoća što je ostala pod noktima i u porama. Ali danas nije takav dan. Danas je stvarno jako, jako lijep dan.