Zar ne govorimo uvijek, kad je ovakav dan, joj da barem danas nigdje ne moram?
Zar ne priželjkujemo uvijek, na ovakav dan, joj da mi je samo da sam pod dekom i da čitam?
Zar ne sanjamo često o jednom ovakvom danu, da bez grižnje savjesti pijemo kavu pored prozora i slušamo glazbu, pospani i sneni, s pokrićem lijeni?
Kako bi bilo dobro da imaš skuhan ručak, da je u zamrzivaču neki sladoled, da kiša bez munja i grmljavine lagano po prozoru kao noktima po klupici zvecka.
Danas je taj dan. Proljeće je na čekanju iza spuštenih roleta. Moja baka dovoljno je vitalna pa zahvaljujući njoj ja danas imam skuhan ručak. Topla raštika dok je vani samo šest stupnjeva, a u zamrzivaču sladoled, onaj svatovski, čokolada-vanilija-lješnjak-jagoda.
Za sve svatovske sladolede koji nas čekaju ovo ljeto, za sve bake koje još kuhaju raštiku, za svaki behar koji će tjerati neželjene kiše, za svaki onaj dan koji smo krišom poželjeli da bude ovakav, neka nas pored spuštenih roleta.
Danas je taj dan. Za nigdje ne morati. Za ništa ne raditi. Pokupi knjigu, zavali se pod deku, ostvarilo se danas ono što tako često želimo.
Svima nam je uvijek trebao ovakav dan samo kod kuće.
I evo ga. Uživajmo.
Add comment
Comments