Moje prvo čekanje dogodilo se prije sedam godina. Smiješno bi bilo pisati opet o bilo kojem dijelu tadašnjeg života kad sam sve što sam po duši mogla pokupiti istresla na sto dvadeset i pet stranica. Sad kad otvorim “Jesi tu?” zapljusne me davnina, neka mirisna i teška davnina. Trebalo je ipak dvije i kusur godine ići spavati znajući da nam ima još dugo čekati na zagrljaj.
Imali smo tada sve, i internet i izlaske i prijatelje i obaveze. I šetnje i izlete i putovanja i avanture. Samo nismo imali blizinu, jedno drugo u bilo kojem trenutku, u svakoj na um paloj želji i u nekim važnim životnim momentima.
Moje drugo čekanje bilo je prije dvije godine, kad sam na road tripu do Grčke potpuno nesvjesna bila da u sebi nosim malo srce i da je nenormalna želja za litrima ledenog čaja od breskve pravi onaj filmski craving, i da bol u trbuhu nije bila od prehlade, nego hematoma, za koji se svim crvenim kemijskama ovog svijeta silno crtaju uskličnici za obavezno mirovanje i ni pod razno vožnja u autu. Mjesec dana nepomičnog ležanja na kauču činilo se u trenucima duže od dvije i pol godine. Trebali smo tog ljeta raditi turneju s “Ogledalom duše” ali i moja druga knjiga je dočekala svoje čekanje.
Izdobrilo je tada, izdobrit će i sada. Neka su čekanja lakša od drugih. U nekima se navikavaš na udaljenost, u nekima ne dozvoljavaš sebi pomisliti bilo šta osim maštanja o boji tih novih očiju i osmijehu. I hoće li voljeti ledeni čaj. I hoće li ga neka mistična želja vući u Grčku.
Izdobrilo je tada, izdobrit će i sada. Da mogu birati, uvijek bih izabrala da mi nedostaje sve drugo osim blizine. U ovom čekanju, u ovoj blizini, imam zagrljaj kad god poželim, zagrljeno spavanje, čarobnu boju malenih očiju i osmijeh koji zaustavlja vrijeme.
O čekanjima sam pisala knjige. Moje su knjige dočekale čekanja. Izdobrilo je tada, izdobrit će i sada. Znam, jer davno sam se ja ovoga naživjela.
Add comment
Comments