Polica za knjige

Znam da ne možemo predvidjeti budućnost. Ne možemo je ni isplanirati u tančine, do u svaki detalj, do u tren. Ne možemo zasigurno zabilježiti svojstva nikakvog budućeg događaja niti uvjereno tvrditi da će nešto uopće biti.

Znam da nas uče da ne postoji sutra, da je to imaginaran koncept vremena. Svake smo noći u komi i pojma nemamo ima li iz te kome buđenja. Meni su tjedni pokretne trake u glavi, nekome su kockice, nekome su redovi. Ništa od toga uopće, zapravo, ne postoji.

I sve to ima smisla i sve to pije vode. Bit će šta će biti, a možda i neće. Nemamo pojma.

Tražeći neke knjige po polici jučer naišla sam na jednu u kojoj je posveta iz 2012. godine. Znam da ju je R. kupio na kiosku i poklonio mi je bez znanja o čemu se u njoj radi. I knjiga je to koju ne bih više nikad uzela u ruke, da nema te posvete, najljepše koju sam ikad pročitala.

U njoj piše da nije bitan sadržaj tih korica, nego želja da one stoje na trećoj polici našeg glomaznog ormara za knjige čija važnost također ne leži u njegovoj glomaznosti, nego u tomu što je - naš.

Dvije i dvanaesta je bila godina, mjesec studeni. Voljeli smo se u tom trenutku dvije godine i uskoro ćemo se razdvojiti na dva kontinenta, samo to još ne znamo. Nismo mogli predvidjeti budućnost, isplanirati do u tančine više nijedno ljeto, uvjereno tvrditi da ćemo uopće postojati, niti tjedne u našim glavama jedno drugome približiti.

Jedino što smo mogli bilo je vjerovati u nas, čuvati sve naše što imamo i voljeti. Vjerovati u nas, željeti da nas ima i živjeti kao da svaku svoju budućnost zorno vidimo ispred sebe.

Posvetu smo oboje, nakon te dvije i dvanaeste, zaboravljenu pronašli i pročitali u siječnju dvije i devetnaeste, jedan dan nakon što su nam izradili glomazni ormar za knjige.

Pogledali smo se, naježili i smjestili knjigu na treću policu.

Znam da budućnost ne možemo predvidjeti. Ali je možemo željeti toliko jako da se ona upravo takva ostvari.