Zmija

U mojoj glavi postoje stvari za koje mislim da su glupe, bez obzira na to što ih vrlo jasno osjećam. Jedna od takvih je moj odnos s prirodom, ustvari to što ja u prirodi koja nije vrelo morsko kamenje i samo more, jednostavno ne uživam.

Mnogo mi je R. pričao o šumi na selu u koju je odlazio kao dijete i htio je da nas troje odemo zajedno na izlet. U divljoj šumi nisam nikad bila, uspješno naš susret izbjegavam dvadeset i osmu godinu već. Ali malo to što nisam htjela propustiti dječakov prvi odlazak u šumu, malo to što sam R. htjela udovoljiti, malo to što je meni glupo osjećati toliku odbojnost prema divljini, iako je vrlo jasno osjećam, natjeralo me da pristanem da to bude naš današnji izlazak. Često se motiviram odjećom pa sam tako izvukla Lolu sa simboličnim natpisom ohrabrenja i krenuli smo.

Razina anksioznosti pri ulasku u nepregledno zelenilo teško mi je opisiva. Na svaki šušanj se trzam, umišljam da mi uz noge nešto gmiže, zapetljavam se u grane i paučinu. Strašno je koliko sam nepovezana s tim dijelom svijeta.

Zamakli smo već, R. je pokazivao dječaku drveće, travke, cvijeće, pričao mu, opisivao. On se smiješio. Ja sam ih slikala, i dalje vrlo neopuštena u cijeloj situaciji. I onda sam je vidjela.

R. kaže da uopće nije bila crna, ali u mojoj je glavi crna k’o gar, debela, duga zmijurina. Progmizala je ispred nas na drugu stranu staze i ta panika koja je iz mene eruptirala kao lava straha toliko me obuzela da sam na tren osjetila da ja čučim u njoj, a ne ona u meni.

Kakva je to Hercegovka koja se zmije boji, pitala me mama kad sam joj ispričala. Gradska, rekla sam i i dalje mi je to užasno glupo i voljela bih da nije tako, ali ne mogu. Bojim se zmije i kad je vidim i kad je ne vidim, a nikad nisam ni bila fan prevelikog prevrtanja kamenja.

Od današnjih mrvica tako imam dječakov osmijeh i od zemlje ispred seoske kuće isprljanu robicu. Najiskrenije se i iz dubine sebe nadam da će on biti na tatu, da će mu i šume i planine i more i rijeke biti dnevni boravci.

U mojim je od zmije ustravljenim, atipično hercegovačkim zvijezdama očito zapisano - Hvali šumu, drž’ se asfalta.