Zelenikina

Tko ne zna šta je Zelenikina, ne zna šta znači uzbrdo. Ulica je to koja vodi od Balinovca prema dnu Žovnice, odnosno početku Đikovine. Prehodala sam je mali milijun puta i ne zna čovjek kad je gora, ljeti ili zimi, kad pada kiša ili kad upekne sunce, kad poledi ili kad ti bura ne da naprijed. U toj sam ulici najčešće puta izgovorila da ću kad narastem živjeti negdje gdje nije uzbrdo, posebno u onom dijelu pred kraj kad misliš da strmije ne može.

Narasla jesam, bez uzbrdica jesam.

I fascinantno je koliko mi je sve to sad toliko nebitno, kad popodne, negdje oko četiri sata, sunce ušeta preko balkona u moj dnevni boravak. Polako, pređe prag, pomiluje trpezarijski stol i legne na parket skroz do one rupice gdje je nekad bila drvena pregrada, a sad je nepostojeća lajsna. Tako onda dođem i ja, prošetam mu po kralježnici kao dijete kad tati šeta po leđima, kofol da ga izmasira, zažari mi tabane, ugrije mi kosti pa ja sjednem na balkon i budem.

Za taj bih se osjećaj penjala dvjema Zelenikinama dvaput dnevno, i po kiši i po buri i po ledu i po žegi.

Bljesnuli su krovni prozori kuće na Đikovini i oni zidovi s jedne strane okupani suncem, ujutro a s druge poslijepodne.

Najednom mi je sve postalo jasno, kao zora na vreo ljetni dan.