Imam stotine neobjavljenih pjesama poezije, razbacanih po nekim eksternim diskovima i folderima računala. Opjevavala sam svakakve emocije, pisala sonete različitim osobama. Imam stotine stranica svojih riječi, raspoređenih tako da imaju smisla. Ako ništa, barem meni.
Izradila sam stotine i stotine fotografija u zadnjih mjesec dana. Mnoge od njih za sobom su povukle nove riječi i nova zapisivanja. Mnoge su od njih bila inspiracija iščupana iz neke prašnjave, stare ladice.
Ponekad se pitam hoće li se moja djeca toga stidjeti. Hoću li biti - jao majko opet smaraš, ne mora svak’ znat kako nam miriše omekšivač - ili će skupljati te papire kao ostavštinu.
Ponekad mislim da će jedino to ostati u tragovima mojih cipela. Riječi. I u isto vrijeme od toga strahujem i od toga živim.
Add comment
Comments