Koliko sam se samo umorila od konstantnih teških tema dokazuje činjenica da sam se danas naljutila na Balaševića.
Već neko vrijeme uviđam da već neko vrijeme ne palim Balaševe pjesme. Nikad se neću prestati diviti pjesničkom stvaralaštvu i, slobodno mogu reći, poeziji tog čovjeka. Samo ne palim njegov D-mol jer ne mogu još i u glazbi teških tema. Iz istog razloga slabo čitam portale, ne gledam dnevnike i izbjegavam vijesti. Balaša i dalje poštujem, ne prebacujem ako naiđe na radiju, citiram i volim. Al što me danas nešto baš naljutio.
Sjedila sam na stolici u frizerskom salonu i na radiju je naišla “Svirajte mi ‘Jesen stiže, Dunjo moja’”. Kako su stihovi tekli, kako se on vratio i majka mu rekla da su svatovi, eto, baš u susjedstvu, a ono se udaje neka njegova bivša draga, sve mi je bilo nešto milo. Znam ja to tako, da mi je u tuzi milo i toplo pa je pustim da me pokrije i tako se u njoj grijem i ne želim van. A onda je došao stih kad mladenka njemu, očito nekom njezinom starom njemu, iz ruke otme cvijeće i sakrije pogled pod veo.
Samo malo.
Šta ti imaš dolaziti u njezinu svadbu, koliko god da je nekad bila tvoja, preuzeti Cigane od kuma i naručivati tugaljke na njezin dan, a znaš da nisu za veselja i svatova, šta joj imaš donositi cvijeće i govoriti da joj je svadba parada kiča, odakle sad tebe da si glavni lik u toj priči?
Doduše, moguće je i to da se mladica udala, a da mu u vojsku nije javila da su njih dvoje završili, ali to je sad drugi par opanaka.
Crtica mog života u kojoj se naljutim na Balaša mora biti neki pređeni prag nekakve zrelosti jer to je, zapravo, crtica iz mog života kad sam zbacila ćebe od tuge sa sebe jer mi je pod njim odjednom postalo nenormalno zagušljivo i rekla - samo malo!
A, kad malo bolje razmislim, na ono “sve prave su ljubavi tužne” iz iste pjesme ljuta sam ko ris već odavno. Dunjo moja.
Add comment
Comments