Kući se nikad nisam osjećala zarobljeno. Ponekad bih čak priželjkivala neko vrijeme kad ne moram nigdje. Vrlo mi je rijetko dosadno kod kuće, uvijek imam neku zanimaciju, a i ležanje pod dekicom je zanimacija, makar to bilo hodanje između zidova i zastajanje pored krhotina od unošenja ormara.
Problem sad nastaje u tome što nemam jedno “kući”. Malo mi je “kući” i u Makarskoj i u Zagrebu, malo mi je “kući” u Parizu i Aziji, a planirala sam malo temelja za još malo “kući” postaviti u još nekim novim gradovima. Pamtim detalje tog “kući” iz svakog mjesta koje sam ikad posjetila i ti detalji sigurno pamte mene.
Kad zatvorim oči, tamo malo budem i onda se opet poželim ovih zidova, cvijeća u vazama, balkona i dekice na kauču.
Kući se nikad nisam osjećala zarobljeno jer svoje “kući” imam svuda po svijetu. Pa kad zatvorim oči, malo šutim, i hodam hodnicima bez zidova svakog od njih.
Pa sanjam da se vratim.
Add comment
Comments