Da mogu, zapisala bih između nekih korica
s naslovom Ne zaboravi
jedno sakriveno proljeće, što se sakrilo da se ljudi nađu,
zvuk pucketanja gramofonske ploče, smanjene toliko da čujem kako šumi njezine zvuke,
igračke pospremljene u kutiju i san kao runda na račun kuće,
dvije vaze cvijeća, ubranog tik pred kišu,
jedan vadičep rasut u boci crnog vina,
škljocanje drugog kao uvertira za operu kojom nektar bogova seli u čašu,
prigušenu svjetlost da miluje umorne oči,
miris pokošene trave i mokre kose,
otvoren prozor i bose noge,
prste isprepletene u trenutku koji sam nekad sanjala da bude mi život.
Jer prečesto zaboravim
da neki su dani morali u beznađe
ili u bezdanje
da bi noći bile ono po čemu se pamte.
Add comment
Comments